Premijera prve kazališne produkcije romana “U registraturi” Ante Kovačića u režiji Darija Harjačeka predstavila je u petak navečer publici zagrebačkog Gradskog dramskog kazališta Gavelle adaptaciju koja klasičan tekst hrvatskog književnog realizma suvremeno interpretira u složeno komponiranoj, inovativnoj i dinamičnoj predstavi.
Djelo u čijim je temeljima razoružavajuća analiza i otvorena kritika društvenih, moralnih i psiholoških sastavnica hrvatskog društva s kraja 19. stoljeća, Harjaček je postavio kao svevremenski prikaz onoga što on vidi kao vjekovnu ideološku podvojenost hrvatskog mentaliteta.
Tu bipolarnost čita kroz suprotstavljene pojmove selo-grad, muškarac-žena, siromaštvo-bogatstvo, neobrazovanost nasuprot obrazovanosti, pri čemu se osnovni sukob stvara na mjestu gdje se borba za osobnom slobodom sudara s krutim nametnutim pravilima vremena.
U predstavu je tu osnovnu podjelu ugradio podijelivši je na dva stilski posve različita čina – prvi, koji se odvija u gradu i, drugi, na selu, a koji bi mogli gotovo funkcionirati i kao dvije odvojene predstave.
Dinamika zbivanja razvija se iz suprotnosti: Ivici Kičmanoviću, slabostima ugrađenima u njegov karakter kao neizbježan usud provincijskog dječaka suprotstavljena je snaga Laure, koja je također žrtva, ali žrtva kojoj nanešena bol daje snagu za još snažniju borbu.
Laura, koju je utjelovila Ivana Roščić, tako postaje drugi glavni lik predstave, a njezin život i sudbina, zajedno s Ivičinima, kojega igra Igor Kovač, postaju njezina okosnica.
Sve Kovačićeve teme prisutne su i u Harjačekovoj predstavi – raslojavanje sela, propadanje aristokracije, klasna borba, rađanje moderne hrvatske inteligencije. Ništa nije onakvim kakvim se predstavlja – pružene prilike zapravo su prokletstva; ono što se čini kao slabost zapravo je snaga; tko se predstavlja dobrotvorom utjelovljenje je zla.
Harjaček se vrlo domišljato suočava s problemom višeslojnih fabularnih zbivanja, mnoštva likova te strukturiranja priče kroz brojne retrospekcije: kompleksnu radnju i složenu psihologiju protagonista gradi oslanjajući se na vizualnu snagu pokreta i scenskih odnosa. Koreografija je izuzetno važan dio predstave, a skokovita i brza izmjena događaja i vremenskih perspektiva iskazana je kroz dinamiku kretanja ansambla kao jednog tijela.
U to kretanje Harjaček umeće kratke epizode snovitih reminiscencija prošlih zbivanja u kojima se povremeno susreću mali i veliki Ivica.
Mecenu je utjelovio Sven Medvešek, kumordinara Žorža Siniša Ružić, a glume još Ivana Bolanča, Sven Šestak, Nenad Cvetko, Janko Rakoš, Živko Anočić, Filip Križan, Zoran Gogić, Nikola Baće, Perica Martinović, Ksenija Pajić, Nela Kocsis, Jelena Miholjević, Antonija Stanišić Šperanda, Ivan Grčić, Ana Kvrgić i Anica Kovačević. U ulozi Ivice Kičmanovića u dječjoj dobi alterniraju Branimir Bobinac i Matko Jakovljević, a na sceni je i glazbenik Martin Turšić.
U prvome dijelu, perspektiva grada prikazana je kao mondeni, raskalašeni tehno-party, gdje se hinjenoj rafiniranosti i sofisticiranosti bogatih suprotstavljaju epizode otvorene pakosti i zlobe. Sve se odvija u kući bogatoga Mecene, gdje Ivica živi već devet godina.
Osnovni je efekt chiaro-scuro: svjetlo-tama, crno-bijelo, dobrota-zloba, nježnost-grubost – iz tih se oštrih suprotnosti razvija gotovo makarbrična atmosfera navještenja skore propasti.
Drugi dio predstave neka je vrsta postapokaliptičnog svijeta u kojemu se sve loše što se imalo dogoditi već dogodilo – Mecena je mrtav, Laura se odmetnula, Ivica je propao. Sve što ostaje je njihov urušeni svijet koji, smješten u neko opće vrijeme, predstavlja metaforu urušavanja društvenih, moralnih i inih vrijednosti svijeta općenito.
Razvoj atsmofere oslanja se i na glazbu, koju potpisuje Frano Đurović, a važan dio predstave je i jezik – Harjaček i dramaturginja Ivana Sajko uspjeli su izbjeći uobičajene zamke klasičnoga predloška, razvivši iz bogate Kovačićeve jezične konstrukcije neku vrstu novog klasičnog teksta bliskog suvremenom gledatelju.
Autorski tim još su činili koreografkinja Ana Kreitmeyer, scenografkinja Vesna Režić, kostimografkinja Marita Ćopo te Zdravko Stolnik, koji je oblikovao svjetlo. Svi zajedno napravili su kompleksnu i dinamičnu predstavu, koja klasičan tekst osuvremenjuje zadržavajući pritom sve njegove osnovne značajke, što je prepoznala i premijerna publika Gavelle, koja je glumce i autorski tim ispratila velikim ovacijama i aplauzom.
(Hina)
fah