U križevačkom naselju od dvjestotinjak stanovnika prošle je godine rođeno petnaestak beba

15. rujna 2021. Autor: prigorski.hr Križevci U križevačkom naselju od dvjestotinjak stanovnika prošle je godine rođeno petnaestak beba

foto: Mirko Lukavski


Nakon kilometra vožnje automobilom od Križevačke željezničke stanice, ušli smo u naselje Prikraj. Smješteno na brežuljku i na najvišoj točki nadmorske visine od 100 metara, danas na površini od tri kilometra kvadratna, u šezdesetak kuća živi dvjestotinjak stanovnika.

Mjesto se do 1900. godine iskazuje pod imenom Prikraj, kasnije dobiva pridjev Ravenski, a odnedavno je na ulazu u selo tabla s natpisom Prikraj Križevački. Povoljna je cestovna i željeznička povezanost grada Križevaca (gdje ovo naselje administrativno pripada) sa Zagrebom u koji svakodnevno putuju mnogi mještani zbog posla ili obrazovanja, piše glaspodravine.hr.

Na školovanje, a kasnije i rad u Zagrebu, putovao je i naš domaćin Stjepan Jaki, koji nas je sa suprugom Marijom dočekao u obiteljskoj kući gdje smo u zajedničkom razgovoru pobliže upoznali život u naselju.

Stjepan je rođen 1945. godine u Prikraju gdje je i odrastao. Majka Katica i otac Valent bavili su se poljoprivredom pa je i Stjepan pomagao u radovima. Roditelji su imali do osam krava, konje i svinje, pa je na imanju uvijek bilo puno posla. Osnovnu školu Stjepan je završio u Križevcima, a srednju politehničku Rade Končar u Zagrebu gdje se nakon školovanja i zaposlio. Nakon izlaska iz vojske vratio se u Končar i radio tamo nekoliko godina, a potom se zaposlio u križevačkoj tvrtki Čelik iz koje je otišao u prijevremenu mirovinu. Godine 1970. vjenčao se sa suprugom Marijom koja im je rodila sina Zdravka.

marija-i-stjepan-jaki

foto: Mirko Lukavski

– Nakon odlaska u prijevremenu mirovinu, supruga i ja smo nastavili tradiciju i posvetili se poljoprivrednoj proizvodnji. Imali smo od sedam do osam krava za proizvodnju mlijeka i obrađivali nekoliko jutara zemlje za njihovu ishranu. Od prodaje mlijeka smo sve do pred desetak godina mogli živjeti mi mali proizvođači, no kako je otkupna cijena mlijeka padala, i farme mlijeka u selu su se zatvarale. Prije su iz Prikraja svakog dana prerađivači odvozili po 600 kilograma mlijeka, a danas imamo samo dva farmera koji drže krave – kazao je Stjepan i dometnuo da su supruga i on jednu kravu imali još do prošle godine. Njegova supruga Marija koju svi u mjestu zovu Katica, (valjda zbog toga jer je svestrana Marija ‘katica za sve’) kazala nam je kako je tužno gledati prljave krave na farmama.

– Mi smo naše krave uvijek održavali čistima. Svako jutro smo ih češljali tako da im se dlaka sjajila, a repove i vime smo im i prali. Tako su nekada radili svi pravi gazde jer su se ponosili svojim blagom. Žao mi je kad vidim na televiziji krave na kojima je kora od balege, a farmeri se ponašaju kao da je to normalno – kazala je Marija. Supružnicima Jaki, u poljoprivrednim poslovima pomagao je i sin Zlatko, koji sa svojom suprugom ima sina Kristijana i kćeri Doroteju i Gabrijelu.

Prošetali smo i naseljem koje je struju dobilo 1946. godine, kada je osnovano i DVD, i počela gradnja vatrogasnog doma kojeg su mještani sami gradili. Na žalost, dobrovoljno vatrogasno društvo ugašeno je 1995. godine, no mladi su već pokrenuli inicijativu za pokretanje novog. U razdoblju nakon drugog svjetskog rata žitelji su se bavili poljoprivredom, na Karanskom brdu uzgajaju vinovu lozu, a mnogi mještani bili su i stalno zaposleni na željeznici.

Uz željeznicu je prema legendi vezan i nastanak imena sela. Radi se najvjerojatnije o vremenu kada je građena takozvana ‘žakanjska gvozdena cesta’ koja je otvorena 1870. godine, to jest željeznička pruga Budim – Kaniža – Križevci – Zagreb. Kada su mađarski radnici završavali gradnju pruge do Križevaca, govorili bi da su pri kraju, (do onih nekoliko kuća u blizini stanice) a kasnije bi to malo mjesto i drugi nazivali Prikraj.

Prema pričanju najstarijih mještana koji su to čuli od svojih djedova i baka, selo se sastojalo od svega nekoliko kuća od pletera i pokrivenih slamom, koje su u velikom požaru izgorjele. Nakon toga građene su kuće od cigle i pokrivane crijepom, a selo se počelo širiti. Iako ni danas nema ulice, naselje ima odvojke koje mještani nazivaju Mesarići, Glavna ulica, Ispod ledine i Prema domu. Uz prugu teče potok Koruška na čijem starom toku je bio i Đurekov mlin. Vodenica je radila sve do šezdesetih godina kada su se u selu pojavili električni čekičari i mlinovi. Nekada je uz naselje tekao i potok po imenu Figura. Voda je u njemu bila bistra i tu su se djeca kupala, no danas potoka više nema.

U razgovoru smo saznali da je prvi radio, a kasnije i televizor, kupio Stjepan Budrović. Kao i u većini naših malih naselja, nekada su si mještani u svemu međusobno pomagali. U selu su svi znali zidati, a „svi su bili i tesari“. Glavni ‘cimerman’ bio je Stjepan Švec. On je sve mlade dečke naučio raditi. Vladimir Kodrić bio je stolar. Priučeni mesari bili su Stjepan Celovec i Valent Jaki, a Ilija Jurić i Stanko Pluščec bili su šnajderi. Danas Mladen Pluščec ima obrt za rashladne uređaje. Zlatan Lukačić prvi je u selo dovezao traktor marke Ferguson, a prvi je imao i vezačicu i motornu kopačicu. Kasnije je njegov unuk Ivica kupio i prvi kombajn.

Naselje koje je nekada imalo samo poljski put koji je vodio kroz vinograde, danas je sa susjednim mjestima povezano asfaltiranom cestom. Kako je ona nastala, saznali smo od naših domaćina.

– Krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća nas nekoliko ‘aktivista’ sastali smo se u vatrogasnom domu razgovarajući o napretku tadašnje Mjesne zajednice i lošoj prometnoj povezanosti. Sastanak je sazvao Vilim Kušić, a bio je prisutan i Franjo Gegač iz Svetog Martina. Da skratimo priču, kazao je Vilim, novi put Sv. Martin – Prikraj, ide pravac preko polja . Nitko od prisutnih nije vjerovao da bi mještani pristali odreći se svojih oranica za novi put, pa je dogovoreno da se put tajno u noći trasira – prisjetio se tajne akcije naš sugovornik.

Tako su Stjepan Jaki, Slavko Kunder, Franjo Gegač, Stjepan Jagatić i Vilim Kušić koji su imali traktore, u noći preko tuđih polja izorali trasu novog puta. Ujutro je nastala revolucija, i ljutiti mještani pozvali su miliciju koja je bezuspješno pokušavala otkriti krivce. Na kraju, cesta je legalizirana, a mještani su se pomirili da im bez naknade preko polja prolazi novi put. Godine 1974. ta cesta je pošljunčana, a sedam godina kasnije Ivan Veličan iz Špiranca inicirao je izglasavanje samodoprinosa za asfaltiranje.

U šetnji selom došli smo i do tvornice metalne opreme koja zapošljava pedesetak radnika, a u centru mjesta je i nova kapelica posvećena Presvetom srcu Isusovu i Marijinu. Sagrađena je na mjestu stare koja je podignuta 1935. godine, no zbog vlage je morala biti srušena. Da u naselju nastavljaju dobru tradiciju pomaganja, mještani su dokazali gradnjom nove kapelice. Sav materijal je doniran, a u izgradnji su sudjelovali gotovo svi. Krovište kapelice radili su Stjepan Jaki i Stjepan Koprić. Bravar Mladen Koprić radio je toranj, Zdravko Koprić stolariju, a Zdravko Jaki struju. U kapelici je ugrađeno i električno zvono.

U Prikraju je bila i trgovina čiji je vlasnik bio Valent Sokač. Pred dovršetkom je novi društveni dom. Naselje je elektrificirano i asfaltirano, telefon je došao 1981. godine, imaju plin i vodovod, a kanalizaciju mještani očekuju već tijekom ove godine. Na posljednji počinak mještane odvoze na groblje u Sveti Martin ili Križevce. Najstariji mještani su Josip Roško (1935.) i Stjepan Koprić (1937.) a najstarija mještanka je Ivka Koprić, rođena 1937. godine. Najmlađi u selu je Bruno Brezjan, no ugodna je činjenica da je u Prikraju protekle godine nastao pravi baby boom i rođeno je petnaestak beba.

U naselju je i dvadesetak učenika osnovne škole, a gotovo svi radno sposobni su i stalno zaposleni.

 

Facebook Comments


[ssba]