U državama članicama EU-a raste jaz u uključenosti djece u vrtiće, što u Hrvatskoj, u kojoj se i dalje bilježe velike regionalne i socioekonomske nejednakosti, zahtijeva snažnije djelovanje države i lokalnih vlasti, kaže se u utorak u tekstu Osvrta Instituta za javne financije.

U periodičnoj publikaciji Instituta za javne financije ističe se da ciljne razine uključenosti djece mlađe od tri godine u rani i predškolski odgoj i obrazovanje (RPOO) nisu postignute ni na razini EU-a ni u Hrvatskoj, neovisno o socioekonomskoj skupini.

Da 2030. godine 45 posto djece mlađe od tri godine trebalo bi biti uključeno u RPOO, te 96 posto starije djecu predškolske dobi, ciljevi su Europske komisije.

Ukupna uključenost se povećala, ali razlike među djecom različitog socioekonomskog statusa dodatno su porasle za čak 8,2 postotna boda u razdoblju od 2015. do 2024., odnosno s 12,1 na 20,3 postotna boda, kaže se.

Ni u skupini djece od tri godine do polaska u školu ciljevi još nisu ostvareni u EU-u i Hrvatskoj, no vidljiv je znatno veći napredak i u ukupnoj uključenosti i u smanjenju razlika.

Hrvatska je i dalje daleko od ciljne razine od 45 posto: u 2024. programe RPOO-a pohađalo je 34,6 posto djece koja nisu u riziku od siromaštva, dok je među djecom u rizičnoj skupini uključenost iznosila samo 8,2 posto, ističe se.

Iako je u proteklome razdoblju zabilježen rast uključenosti, razlike između djece različitoga socioekonomskog statusa znatno su se produbile. U odnosu na 2015., u 2024. je u Hrvatskoj jaz u uključenosti djece mlađe od tri godine prema socioekonomskome statusu narastao za 18,9 postotnih bodova (sa 7,5 na 26,4), što je dvostruko više od rasta zabilježenoga u EU-u. Dok je u Hrvatskoj jaz porastao, u susjednim zemljama poput Slovenije i Mađarske on se smanjio.

Uz socioekonomske razlike, u Hrvatskoj su izražene i značajne regionalne nejednakosti. Rezultati pokazuju veću uključenost djece u primorskim županijama i razvijenijim dijelovima u unutrašnjosti, dok je uključenost manja u slabije razvijenim područjima. Na takve razlike utječu ponajprije dostupnost vrtića i ukupna razvijenost pojedinog područja, kaže se.

Autorica Sara Čulo zaključno predlaže uvođenje zakonskog prava na mjesto u vrtiću, zatim uspostavu nacionalnog fonda za rani i predškolski odgoj i obrazovanje koji bi pomogao smanjiti regionalne razlike, kao i razvoj posebnih mjera usmjerenih na djecu iz ranjivih skupina. Naposljetku, ona smatra da bi određivanjem maksimalne cijene vrtića usluga mogla postati pristupačnija svim obiteljima.

Uključenost djece u RPOO ključna je za njihov kognitivni, socijalni i emocionalni razvoj, ali i za dugoročnu dobrobit društva. No vjerojatnost sudjelovanja u ranim obrazovnim programima i dalje uvelike ovisi o socioekonomskom statusu obitelji, zbog čega su djeca iz nepovoljnijih okruženja rjeđe uključena u RPOO, što dodatno produbljuje društvene nejednakosti. Osiguravanje dostupnih i kvalitetnih programa jedan je od najučinkovitijih načina smanjenja tih nejednakosti, kaže se.