Statistički ured Europskih zajednica (Eurostat) objavio je krajem studenog publikaciju nazvanu “Ljudi u Europskoj uniji: tko smo i kako živimo?”, dokument s objedinjenim rezultatima popisa stanovništva koji su u 2011. godini održani u zemljama članicama Europske unije, kao i zemljama EFTA-e. Publikacija sadrži službene statistike o strukturi stanovništva i kućanstava u Europskoj uniji, napravljene po popisu iz 2011. godine, te podacima Eurostata.
“Moramo znati tko su stanovnici Europske unije, gdje i kako žive, koje su njihove vještine i kolika im je mobilnost. Trebamo znati više o različitim skupinama stanovništva – djeci, starijima, invalidima, samohranim roditeljima i migrantima – kako bi mogli planirati, prilagođavati i poboljšavati naše politike. Zbog toga ovu publikaciju smatram iznimno važnom”, rekla je Marianne Thyssen, povjerenica Europske komisije za zapošljavanje, socijalna pitanja, vještine i mobilnost radne snage, o ovoj publikaciji čija je izrada započela u travnju ove godine.
Izvješće pokazuje da je 1. siječnja 2014. godine u 28 članica Europske unije živjelo 506,8 milijuna stanovnika, što je činilo 7% svjetskog stanovništva. Od 2013. godine taj broj je narastao za 1,7 milijuna stanovnika. U odnosu na svjetske trendove sve bržeg rasta stanovnika, u Europskoj uniji on je usporen, što je pravilo za većinu razvijenih ekonomija svijeta.

Tijekom proteklih desetljeća struktura i profil stanovništva Europske unije znatno su se promijenili, bilo zbog pada broja rođenih, promjena u obrascima osnivanja obitelji i uloga muškarca i žene, veće geografske mobilnosti, veće razine migracija ili produljenja očekivane životne dobi.
Strategija Europa 2020., desetogodišnji plan Europske unije koji je pokrenut 2010. godine kako bi se stvorili uvjeti za pametan, održiv i inkluzivan rast, uzela je u obzir promjenu u obiteljskoj strukturi (sve više ljudi koji žive sami), tržištu rada (sve veće sudjelovanje žena i starijih osoba) i veću prostornu mobilnost, te načine na koje ti faktori sve više otežavaju ljudima da usklade svoj profesionalni i obiteljski život. Europske politike posvećuju sve veću pozornost strukturi stanovništva Europske unije jer je postalo jasno da demografska kretanja igraju veliku ulogu u političkom, ekonomskom i društvenom životu.

EU je nakon Japana regija koja najbrže stari. Kad bi pomoću medijana, statističkog pojma koji određuje sredinu te distribuciju dijeli na dva jednaka dijela, odredili stanovništvo EU-a po starosti, rezultat bi bio 42,2 godine. Taj broj konstantno raste. Najstariji su Nijemci s 45,6, dok su Irci najmlađi, s medijanom od 36,1 godina.

EU je nakon Japana regija koja najbrže stari.

Produljenje životne dobi u Europi povezano je s napretkom medicine i većom svijesti o zdravlju. Godine 2014. u EU je bilo preko 94 milijuna osoba starijih od 65 godina, što čini 18,5% stanovništva. Na svaku osobu stariju od 65 dolazi 3,5 radno aktivnih.
Sa stanovništvom koje stari mijenjaju se i politike koje su fokusiranije na treću životnu dob i na promicanje aktivnog starenja, tj. doprinos starijih generacija društvu i ekonomiji. To uključuje nastavak obrazovanja, zdravije uvjete rada, stvaranje poslova za starije ljude, sprječavanje diskriminacije po godinama, uvođenje poreznih olakšica za zapošljavanje starijih i druge, slične mjere.
Rast imigracije glavni pokretač rasta broja stanovnika
Od 2004. do 2013. godine broj stanovnika pao je u 11 zemalja članica. Najviše ih je izgubila Njemačka, njih 1,76 milijuna, dok je u odnosu na postojeći broj stanovnika najveći gubitnik Rumunjska koja ima 1,57 milijuna stanovnika manje. Najveći rast zabilježili su Ujedinjeno Kraljevstvo s 4,51, Španjolska s 3,96, Francuska s 3,54 i Italija s 3,29 milijuna stanovnika.
Gledano kroz postotak, najveći rast populacije dogodio se u Luksemburgu (20,8%), a slijede ga Cipar (18,7%) i Irska (14,3%). Najveći pad dogodio se u Latviji (-12,1%) i Litvi (-13,4%).

Sve države EU-a imaju nizak prirodni prirast stanovništva, koji je ispod razine prirodne obnove stanovništva (ona iznosi 2,1 dijete po ženi). Postupni pad rođenih u EU-u može se povezati s odlukama žena ili parova da imaju manje djece, kao i odgađanjem rađanja koje se povezuje s boljim obrazovanjem i poslovnim prilikama za žene. U Europi je danas široko prihvaćeno ne imati nijedno, ili imati samo jedno do dva djeteta.
Zbog toga je glavni pokretač rasta stanovništva članica Europske unije postao veliki rast imigracije, koji je započeo devedesetih godina. U razdoblju od 2011. do 2013. godine migracije su činile 80% rasta stanovništva u odnosu na 20% koji je dolazio prirodnim prirastom.
Tijekom razdoblja od 2004. do 2014. godine najmanje 70% rasta broja stanovnika u Slovačkoj, Nizozemskoj, Francuskoj i Irskoj može se pripisati prirodnom prirastu, dok se taj isti postotak u Italiji, Austriji, Češkoj, Luksemburgu, Španjolskoj, Sloveniji, Švedskoj, Belgiji i Cipru odnosi na rast pripisan migracijama.
Među 11 država članica koje su zabilježile pad u broju stanovnika ističe se Poljska koja je jedina država Unije koja je zabilježila prirodni prirast stanovnika koji je nadvisila emigracija. Poljaci čine oko petinu svih stanovnika članica EU koje žive u drugim državama Unije. Najviše ih je u Njemačkoj, oko 2,7 milijuna.
Najviše će stanovnika biti 2050. godine, njih 526 milijuna. Slijedit će pad do 2075. godine, nakon čega će ponovno slijediti blagi rast – do 2080. godine kad će po projekcijama EUROPOP-a iz 2013. biti 520 milijuna stanovnika. I u tom razdoblju Europljani će postajati sve stariji.

Prema popisima stanovništva oko 51 milijuna stanovnika EU-a ne živi u državi u kojoj su rođeni, što predstavlja oko 10%. Otprilike polovica te brojke otpada na državljane Europske unije, više od trećine (36,9%) na Europljane koji dolaze iz zemalja ne-članica, a ostatak (7,4%) na one koji su rođeni izvan Europe. Najveću zajednicu ne-EU stanovnika čine Marokanci, kojih je 2,3 milijuna, što čini 7,2% svih stranaca iz zemalja nečlanica. Slijede ih Turci (2,1 milijuna) i Rusi (1,8 milijuna).

Najviše stanovnika koji su rođeni u drugim državama ima u Luksemburgu (43,3%), a slijede ga Cipar (22,3%) i Estonija (20,2%). Najmanje stranaca ima u Poljskoj i Bugarskoj (2%), te Rumunjskoj (1%). Grad s najvećim udjelom stranaca je Ženeva gdje ih je 48,2%.
Europljani sve češće žive sami

Broj brakova u Europskoj uniji se od 1964. do 2011. prepolovio, ali i dalje predstavlja široko rasprostranjenu instituciju – oko tri četvrtine svih obitelji čine vjenčani parovi.
No u 2011. godini bilo je skoro milijun razvoda – oko 2 na 1000 stanovnika, što je rast od 150% u odnosu na 1965. godinu. Najviše ih je u Litvi i Latviji, oko 3,5 na 1000 stanovnika, dok ih je najmanje u Hrvatskoj, Grčkoj, Sloveniji, Malti, Italiji i Irskoj, gdje je taj broj ispod 1,5. Zabilježen je i rast broja ljudi koji žive u izvanbračnoj zajednici.

Na slici reakcija okupljenih u Dublinu 23. svibnja 2015. godine na rezultate koji su pristizali iz irskih birališta a koji su ukazivali da je velika većina Iraca glasovala za legalizaciju istospolnih brakova. Foto EPA/Aidan CRAWLEY

S irskim referendumom iz svibnja 2015. godine, broj država članica koje su prihvatile istospolne brakove narastao je na 11 – Belgija, Danska, Španjolska, Francuska, Luksemburg, Nizozemska, Portugal, Švedska i Ujedinjeno Kraljevstvo već imaju takve zakone, dok su Irska i Finska u njihovoj pripremi.
Samohrani roditelji čine 16% europskih obitelji, a najviše ih je u Belfastu, gdje taj postotak iznosi 34,6%.
Visoki postotak mladih u dobi od 18 do 24 godine i dalje živi sa svojim roditeljima – oko 84,6% muškaraca i 74% žena.
U 2013. godini najčešći tip kućanstva bilo je ono u kojem žive jedna ili dvije osobe. Prosječan broj članova kućanstva u 2013. godini bio je 2,4 osobe. Kućanstva u kojoj živi samo jedna osoba češća su u sjevernim i zapadnim dijelovima europe – u Danskoj je takvih kućanstava 50%.
U 2013. godini gotovo trećina (31,7 %) kućanstava u EU-u imala je samo jednog člana. Takva su kućanstva češća u sjevernim i zapadnim dijelovima EU-a dok je njihov udio manji u južnim i istočnim dijelovima. Godine 2011. najveći udio kućanstava sa samo jednim članom zabilježen je u regiji norveške prijestolnice Oslu – 52,9 posto.

Hrvatska ima najviše starijih osoba koje žive same – od ukupnog broja kućanstava sa samo jednim članom starijim građanima pripada njih 49,3%.
S fragmentacijom obitelji i sve češćom potrebom za kućanstvom s jednom ili dvije osobe raste i problem nedostatka prostora za stanovanje, što muči mnogo regija u EU-u. Paradoksalno, skoro svaki šesti prostor za stanovanje u Europi je prazan.
U Europi je svaki šesti stambeni prostor prazan. Iznimka je Velika Britanija gdje gotovo da i nema praznih stambenih prostora. Udio praznih stambenih prostora često je manji od dva posto, posebice u velikim gradovima. Prazne prostore za stanovanje u Britaniji se može naći samo u zabačenijim dijelovima zemlje. U EU-u su 2011. godine među 1315 statističkih regija treće razine bile 23 regije gdje je udio prostora za stanovanje u kojim nitko nije stalno živio bio iznad 50 posto. Gotovo polovica tih regija bile su u Grčkoj, dok su po tri bile u Španjolskoj i Hrvatskoj, po dvije u Italiji i Portugalu i jedna u Belgiji, Francuskoj i na Malti. Mnoge od tih regija su popularna zimska ili ljetna turistička odredišta. Eurostatove statističke regije treće razine u slučaju Hrvatske u pravilu se poklapaju sa županijama. Na slici ulica u Londonu. Foto HINA/ Cesare Grasselli
Oko 70% kućanstava su u vlasništvu osobe koja stanuje u njima, dok se 30% unajmljuje. Najmanje vlasnika ima u Berlinu (15,3%) i Beču (19%). Svaki deseti stanovnik EU-a nije zadovoljan svojim stambenim prostorom. U 2011. godini skoro 3% kućanstava u Europskoj uniji (bez Hrvatske i Finske) nije imalo sanitarni čvor. Najviše takvih kućanstava je u Rumunjskoj (38,1%) i Bugarskoj (26,4%).
Belgijci i Britanci žive u najstarijim zgradama – 37 posto ih je izgrađeno prije 1946. godine. Među gradovima obuhvaćenim istraživanjem (glavni gradovi i velika središta država članica) Kopenhagen (68,1 posto) i Pariz (59,7 posto) imaju najveći postotak zgrada građenih prije 1946. godine.

Hina/fah