Sveti Josip, Isusov poočim i zaručnik Blažene Djevice Marije, jedan je od svetaca Katoličke Crkve o kojima nemamo puno povijesnih podataka, a opet, s druge strane, ono nešto malo što nalazimo zapisano u Svetomu Pismu toliko je nadahnjujuće i veličanstveno, da bi se mogle napisati tisuće stranica. U tom je svjetlu razumljivo što su mnogi i mnogi našli duhovno nadahnuće u samozatajnosti toga svetoga čovjeka i promišljajući o njegovoj ulozi u povijesti spasenja oblikovali niz pjesama, romana, molitava i različitih oblika pučke pobožnosti.
Za svetoga Josipa ne znamo ni kada je rođen, ni kada je ni kako je umro, a ne znamo ni mnoge druge podatke koje bi ljudska znatiželja rado voljela otkriti o tako jednoj povijesno i nadpovijesno značajnoj osobi, odnosno onomu komu je sam Otac dao toliku milost da mu je povjerio na odgoj vlastitoga Sina. Sama ta činjenica da ga je Bog izabrao iznad svih drugih ljudi za takvu neizmjerno važnu ulogu, upućuje na neoboriv zaključak da je, bez obzira što to ne možemo potvrditi objektivnim dokazima, morao biti iznimno svetoga života. Stoga je razumljivo da je štovanje svetoga Josipa u Katoličkoj Crkvi toliko važno i vrijedno da će ono, uz štovanje Blažene Djevice Marije, Majke Kristove i Majke Crkve, biti iznad štovanja bilo kojega drugoga svetca, kako nas to i uči papa Pio IX. u svojoj enciklici Inclytum Patriarcham od 7. srpnja 1871. god.
Na takvu važnost i stupnjevitost uloge svetoga Josipa upućuje i ne tako davno donesen dekret Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata (od 1. svibnja 2013. god.), a prema kojemu se spomen svetoga Josipa uvodi, uz dotadašnju I. euharistijsku molitvu, i u II., III., i IV., i to odmah iza spomena Blažene Djevice Marije. Nije naodmet spomenuti da je spomen svetoga Josipa uvršten u I. euharistijsku molitvu za vrijeme Drugoga vatikanskoga sabora, a zaslugom biskupa mostarsko-duvanjskoga Petra Čulea, točnije odlukom pape Ivana XXIII. koju je donio na temelju biskupova govora o svetom Josipu na Saboru, a uz to je i cijeli Sabor stavio pod nebesku zaštitu svetoga Josipa. Trebalo je čekati oko 50 godina da se spomen svetoga Josipa uvrsti i u ostale euharistijske molitve, ali time je samo javno posvjedočeno ono posebno štovanje koje katolički puk osjeća prema Isusovu poočimu i zaručniku Blažene Djevice Marije kroz svu povijest Crkve.
Iako neki apokrifi, a među njima posebno Jakovljevo protoevanđelje 13,1-16,3, donose određene zgode iz tobožnjega života svetoga Josipa, među ostalim i tzv. Josipove prijekore upućene Blaženoj Djevici Mariji nakon što je otkrio da je trudna, stil i sadržaj toga i drugih apokrifa upućuju nas na zaključak da je svakako bolje držati se teksta Svetoga Pisma i sigurnih podataka, nego se nekritički osloniti na apokrifnu pobožnu predaju.
A Sveto nas Pismo poučava da je sveti Josip bio iz loze židovskoga kralja Davida, Betlehemca i najmlađega sina u oca Jišaja, kojega je oko 1000. god. prije Krista prorok Samuel po Božjoj zapovijedi pomazao za kralja, a prorok Izaija navijestio je da će isklijati mladica iz panja Jišajeva, te time nagovijestio da će budući Mesija biti iz Davidove loze. Ipak, strogo gledano, iako je sveti Josip Davidov potomak, to se u punom smislu ne može reći za Isusa, jer njegovo utjelovljenje nije bilo biološko, nego je bilo od Duha Svetoga, bez fizičkoga udioništva njegova poočima. No, s druge strane, valja imati na umu da je i Blažena Djevica Marija, kao Bogonositeljica i Bogoroditeljica, također bila iz loze Davidove, kako nam to potvrđuje i početak himna Jutarnje na blagdan Blažene Djevice Marije Kraljice od 22. kolovoza:
“Zdavo Djevo, slavom ovjenčana,
Kćeri prva loze Davidove,
nad sve svete uzvišena ženo,
Majko naša, roda kraljevskoga…”
(Časoslov Rimskog obreda, IV., KS, Zagreb, 1997., str. 1017)
U svjetlu navedenoga možemo zaključiti da se proroštvo po Mariji izravno ostvarilo i na biološki način, ali i da se na duhovan način, po kojemu je Josip, kao Davidov potomak, postao Isusov poočim, ostvarilo i po njemu. No, još više, uvijek valja imati na umu izravno Kristovo podrijetlo kao utjelovljenoga Sina Božjega, a u svjetlu toga sam povijesni kontekst stupa, iz perspektive prvenstva, u drugi plan.
No, ono što je možda najviše i najljepše rečeno o svetomu Josipu, pronalazimo u riječima Svetoga Pisma, po kojima je on pravedan, do mjere da je u svojoj pravednosti smišljao kako da Blaženu Djevicu Mariju potajice otpusti, a da ju istovremeno ne izvrgne sramoti nakon što je saznao za njezinu trudnoću. U tomu se doista vidi njegova neizmjerna mudrost i dobrota, a još više u potpunom prihvaćanju Božje volje nakon što mu je anđeo u snu rekao da ne otpušta svoje žene, jer joj je Čedo u utrobi od Duha Svetoga. Sve što se kasnije u Svetomu Pismu može naći o Blaženoj Djevici Mariji i njezinu zaručniku svetomu Josipu upućuje na posvemašnje podlaganje Božjoj volji, po čemu su nam i pojedinačno i zajednički iznimno nadahnjujući uzor.
Štoviše, poseban su nam uzor u jednostavnom i nenametljivom životu, u svakodnevnom vršenju redovitih obiteljskih obveza, a kao takvi i poticaj svakoj obitelji da nastoji slijediti takav sklad i jednostavnost kakvu je pokazivala Sveta Obitelj. Stoga je sasvim razumljivo da se tijekom povijesti razvila i zajednička pobožnost i štovanje svetih zaručnika, ali i odvojeno štovanje Blažene Djevice Marije od štovanja svetoga Josipa.
Takvo štovanje svetoga Josipa rašireno je na Zapadu još od sredine 9. stoljeća, a s narednim je stoljećima rasla i svijest o njegovoj posebnoj ulozi u Božjem spasenjskom naumu, pa je razumljivo što se njegov kult vrlo raširio, kao i što su izgrađene mnoge crkve i mnoga svetišta posvećeni upravo njemu. Poseban su obol u širenju štovanja svetoga Josipa dali sveti Bernard iz Clairvaux-a, sveta Terezija Avilska, sveti Franjo Saleški, sveti Ignacije Loyola, kao i mnogi drugi. Još jedan štovalac svetoga Josipa – papa Siksto IV. – uveo je blagdan svetoga Josipa, zaručnika Blažene Djevice Marije, kao obvezatan za cijelu Crkvu, i to davne 1479. god. Kao kruna takvoga štovanja može se označiti odluka pape Pia IX. prema kojoj je svetoga Josipa 1870. god. proglasio zaštitnikom cijele Crkve.
Također, nije naodmet ni spomenuti dva važna dokumenta Učiteljstva, odnosno encikliku pape Lava XIII. Quamquam pluries o pobožnosti prema svetom Josipu (od 15. kolovoza 1889. god.), kao i apostolsku pobudnicu pape Ivana Pavla II. o osobi i poslanju svetog Josipa u životu Krista i Crkve Redemptoris custos, koja je objavljena o stotoj obljetnici Quamquam pluries. U njima se na poseban način sažimlje uloga i značenje svetoga Josipa u povijesti spasenja, a kao neizmjeran dar za Crkvu i cijelo čovječanstvo. Uz to, dobro je imati na umu da je papa Lav XIII. svoju encikliku izdao kao svojevrstan odgovor na Drugu internacionalu, koja je 1889. god. uvela 1. svibnja kao svjetski praznik rada, dakako nemajući pri tomu pred očima nikakvu vrijednost vjere, a papa je svojim pismom poručio koliko je važno da svi radnici i siromasi svijeta sve svoje životne probleme podastiru pred svetoga Josipa, pravednoga tesara.
Stoga je razumljivo i što je kojih 60-tak i nešto više godina poslije, odnosno 1955. god. papa Pio XII. uveo još jedan blagdan svetoga Josipa, posvećen svetom Josipu Radniku, i odredio da se on slavi baš na 1. svibnja. Time se posebno želi naglasiti ne samo vrijednost rada kao takvoga, nego onakva vrijednost rada i cjelokupnoga života kakva proizlazi iz pravednosti i požrtvovnosti svetoga Josipa, kao uzora svim radnicima u dostojanstvu rada i prihvaćanju Božje volje baš u onim i onakvim okolnostima u kakve nas stavlja Bog, kako bi se po njima približili nasljedovanju svetoga Josipa, a još više i samoga Krista.
Koliko je štovanje svetoga Josipa rašireno u Hrvatskoj, svjedoči podatak da su mu posvećene mnoge crkve i kapele, ali još više svjedoči činjenica da je upravo svetoga Josipa Hrvatski sabor jednoglasno proglasio zaštitnikom Domovine još davne 1687. god., a tu je odluku potvrdila, u sasvim novim povijesno-geografskim okolnostima, i tadašnja Biskupska konferencija Jugoslavije 1972. god. Štoviše, u novim uvjetima samostalnosti Republike Hrvatske na ulazu je u Hrvatski sabor 14. srpnja 2008. god. postavljen i blagoslovljen reljef svetoga Josipa, a na zasjedanju Hrvatske biskupske konferencije od 5. do 7. studenoga 2008. god. sveti je Josip proglašen glavnim zaštitnikom Hrvatske. Sveti je Josip i zaštitnik grada Karlovca, gdje se nalazi nacionalno svetište posvećeno upravo njemu, a i zaštitnik je Mostarsko-duvanjske biskupije. U Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srijemu ima preko 70 crkvi, kapela, samostana ili nekih drugih posvećenih mjesta koja su stavljena pod zaštitu svetoga Josipa.
Manje je poznato da je i cijeli mjesec ožujak posvećen svetomu Josipu, kao i da mu je posvećen dan u tjednu – srijeda. Štuje se posebno kao zaštitnik umirućih, odnosno kao zagovornik za sretnu smrt, a povrh toga i kao zaštitnik radnika, obitelji, očeva, trudnica, putnika, obrtnika itd. S obzirom da je bio najodabraniji ljudski “otac”, razumljivo je zašto se na njegov blagdan 19. ožujka slavi i Dan očeva.
Iako blagdan Svetoga Josipa, zaručnika Blažene Djevice Marije, pada u vrijeme korizme, liturgijska je boja bijela i moli se Slava, dok se u Časoslovu moli Tebe Boga hvalimo. Ipak, ukoliko ta svetkovina padne u Veliki tjedan, onda se slavlje prebacuje nakon I. vazmenoga tjedna. Sveti se Josip u ikonografiji obično prikazuje kako drži u naručju maloga Isusa ili kako drži djevodjelski alat u rukama, a ponekad se prikazuje i s putničkim štapom u ruci ili pak sa štapom koji je čudesno procvjetao.
Samozatajnost, radišnost i pravednost svetoga Josipa živi nam je primjer koji smo pozvani nasljedovati, trudeći se u svemu, baš poput njega i Blažene Djevice Marije, otkrivati Božju volju i podlagati se njoj, te time prepoznati i svoju ulogu koju nam je svemogući Bog dodijelio u ovozemaljskom životu, kako bi sve naše djelovanje bilo Bogu na slavu, a nama i drugim ljudima na korist.