Spomen sv. Franje Saleškoga slavimo 24. siječnja. On je svojim životom dokazao i svojim spisima naučavao, da je moguće biti i visoko izobražen gospodin i u isto vrijeme kršćanin duboko prožet Božjom ljubavlju, da je moguće ići u korak s vremenom i odgovoriti zahtjevima moderne kulture, a ipak bez ikakve štete po svoj osobni vjerski život, da humanistička naobrazba, nipošto, ne mora biti baš na štetu prave pobožnosti, već naprotiv da kršćaninu može u njegovu duhovnom rastu i pomoći. Tako je naučavanjem doveo do najdivnije sinteze sklad između kršćanstva i kulture.
Rodio se 1567. godine u plemićkom dvorcu svojih roditelja u Savoji. Studirao je pravo na Sveučilištu u Padovi. Franjo je završio i teološke studije pa je zaređen za svećenika. Unatoč nježnoj tjelesnoj konstrukciji javio se za dušobrižnika južno od Ženevskog jezera, u pokrajinu koja je bila u rukama kalvina, prema katoličkoj vjeri tada posve nesnošljivih. Svojom hrabrošću mnogo puta je bio u pravoj životnoj opasnosti, svojom blagošću, sposobnošću uvjeravanja, a osobito živom i jakom vjerom uspio je 70.000 duša privesti natrag katoličkoj vjeri. Kasnije ga je papa imenovao ženevskim biskupom. Kao biskup radio je nesmanjenim žarom te skupa sa sv. Franciskom de Chantal osnovao novi ženski red Sestara od pohođenja. Za svećenike je osnovao Družbu oblata, koja i danas postoji i djeluje. Razvio je i izvanrednu spisateljsku djelatnost jer je imao dara za pisanje, pa njegova djela postadoše baština čitavoga kršćanstva.
Umro je razmjerno mlad g. 1622. u 55. godini života. U svojim propovijedima, pismima, a nadasve u knjigama Filotea i Theotimus pokazao je genijalnu dušobrižničku sposobnost. Bio je odgojitelj koji je odgajao osobno, tj. svakoga prema njegovu značaju, a ne prema jednom te istom kalupu. Znao je dobro da ima raznih vrsta pobožnosti, da u nebo vode mnogi putovi i da su sredstva za postignuće savršenosti najrazličitija. Tu je stvarnost ovako izrazio: “Pobožnost se mora očitovati na različit način: drukčije kod čovjeka na visokom položaju, a drukčije kod nadničara, drukčije kod kneza, drukčije kod podanika, drukčije kod djevojke, a opet drukčije kod žene ili udovice. Bilo bi neprikladno da jedan biskup živi kao pustinjak, da plemići žive kao kapucini koji se moraju odricati vremenitih dobara, ili ako bi jedan trgovac čitav dan htio provoditi u crkvi.”
Prema sv. Franji Saleškom prava pobožnost mora biti moguća na svakom mjestu, položaju, zvanju, poslu, samo mu uvijek mora biti primjerena i prilagođena. To je, doista, velika životna mudrost! Toliko ima vrsta svetosti koliko ima svetaca, jer je svaki svetac svoj, izvoran, i tako to treba biti. Svetost nije rezervirana samo za mali broj izabranika, koji iz svijeta pobjegoše u samostane, već cilj svih kršćana bez razlike.
Baš kao da čitamo V. poglavlje Konstitucije o Crkvi II. vatikanskog sabora. I zato je sv. Franjo Saleški bio moderan i suvremen ne samo za svoje već i za sva kasnija vremena. Franjo Saleški sa svojom Filoteom obraća se izričito onima koji su u svijetu, u obiteljima, u jurnjavi poslova i života i zbog toga misle da svetost nije za njih.
Da, potrebna je neka samoća da se čovjek može sabrati, lakše moliti, ali ona je moguća i u svijetu. Čovjek mora stvoriti samoću u duši i usred najveće zaposlenosti da bi svoje srce podigao k Bogu. Pobožnost u svijetu, koja je mnogo teža nego bijeg iz svijeta, postala je po sv. Franji Saleškom novi ideal – zapravo stari, ali koji je tijekom vremena, na žalost, pao u zaborav. Zato i njegovi duhovni spisi označuju jedno novo razdoblje puno obećanja.