Sveti Bernard rodio se oko godine 1090. u Fontaines-lès-Dijon, seocu što je samo 2 kilometra udaljeno od Dijona u Francuskoj, kao sin burgundskog plemstva. Imao je petero braće i jednu sestru. Otac mu se zvao Tescelin le Saur (der Rote), gospodar Fontaina, po rodu aristokrat te jedan od najznačajnijih vazala burgundskoga vojvode; umro g. 1119 u Clairvauxu. Bernardova majka zvala se Aletha († 1103). Bila je uzorna kršćanka. Životopisci je slave kao izvanrednu ženu i divnu majku, čiji se spomendan kao blaženice slavi 4. travnja.

Sveti Bernard je prvu školu polazio kod korskih kanonika u St. Vorlesu, kod Châtillona na Seini. Bilo je to učilište tada u velikoj cijeni, u kojem je Bernard mnogo naučio. Prvi Bernardov životopisac opisuje ga kao veoma osjetljiva i povučena dječaka koji je sklon sabranosti što dušu raspolaže za kontemplaciju. Dječak je već u to doba uz učenje napredovao u pobožnosti i kreposti. Na njemu se već tada nazrijevaju prvi znakovi budućega velikoga mistika, zaljubljenika u kontemplaciju. Iz mladenačkih dana valja spomenuti kako je jedne božićne noći u snu doživio preslatku viziju djeteta Isusa. Taj će doživljaj ostaviti u njemu trajne tragove te stvoriti uvjete za njegovu izvanrednu pobožnost prema utjelovljenoj Božjoj Riječi.

Drugi jedan, ali žalostan doživljaj ostavit će u Bernardu također tragove za cijeli život. Bila je to smrt njegove vrijedne i dobre majke Alete koja je teško pogodila sedamnaestogodišnjeg mladića Bernarda, koji je po naravi bio veoma osjećajan i zatvoren tip, te u njemu prouzrokovala jedno bolno i krizno razdoblje. Životopisci spominju kako je čuvstveno bio veoma živo vezan uz majku, a i ona na njega. Navodno je ona, dok ga je nosila još pod srcem, imala neko proročko viđenje u kojemu je spoznala njegovu buduću duhovnu veličinu. Majka ga je od sve djece najviše i voljela. Dobri poznavaoci Sv. Bernarda misle da je, možda, baš to žalosno iskustvo bilo povodom da se kasnije tako silno vezao uz nebesku Majku Mariju. Njegova će marijanska pobožnost biti jedna od značajki njegove duhovnosti, velika tema njegovih govora i spisa, tako da će ga neki nazivati »marijanskim naučiteljem«.

Nakon majčine smrti Sveti Bernard se jedno vrijeme osjećao kao izgubljen. Tada je bio izložen i kušnjama protiv čistoće. Takvo prilično teško i mučno stanje njegova života trajaše 4 godine. Kroz tu je kušnju dozrio pa se g. 1111. povukao u Châtillon, a za njim brzo pođoše sva braća i neki rođaci. U travnju 1112. s još tridesetoricom mladića koje bijaše pridobio – među njima bijahu i njegova četiri brata – stupio je u reformirani samostan Cîteaux. Latinski se taj samostan zove Cistercium, a otud i ime redovnika: cisterciti. Taj samostan bijaše kolijevka cistercitskog reda, a Bernard će ostati njegov najveći sin. Svojim će se sinovima kao redovnik pridružiti i otac im Tescelin. Bila je to tada senzacija prvoga reda. Bernard je tada prvi put pokazao privlačnu snagu svoje ličnosti jer on je bio vođa i pokretač te skupine mladih koji ostavljaju svijet te prihvaćaju strogo pravilo cistercitskoga načina života. Takvu snagu Bernard će ižarivati iz sebe i kao cistercit te postati duhovni vođa i jedna od najvećih ličnosti svoga vremena. Kao mlad redovnik, danju i noću uronjen u molitvu i razmatranje Sv. Pisma, usvojio je sveobuhvatnu spoznaju Božje riječi te onu karizmu naviještanja i pisanja. Bio je bez sumnje najveći crkveni govornik tadašnje Europe. Mnoštvo bijaše zaneseno njegovom riječju kojom je poput Isusa sipao i širio duhovni oganj. On je poput Gospodina Isusa na svoj način raznosio nebeski oganj po cijeloj Europi.

Sveti Bernard se odmah na početku redovničkoga života odlikovao toliko krepošću i strogošću života da je već nakon tri godine bio izabran za opata jedne nove zajednice na području grofa iz Troyesa. S dvanaestoricom subraće u jednoj osamljenoj ali sunčanoj i svijetloj dolini: Clara Vallis, francuski Clairvaux, nedaleko od Aubea, u biskupiji Langres, udari temelje slavnome samostanu.

Novoga je mladoga opata vjerojatno zaredio za svećenika i uveo u opatsku službu biskup iz Châlonsa na Marni, glasoviti filozof i teolog onog vremena Vilim de Champeaux; s njime će Bernard uvijek ostati u prijateljskim vezama. Bilo je to g. 1115. kad Bernard nije navršio još ni 25 godina života. U pravnom pogledu on je tada završio svoju karijeru jer se na ljestvici crkvenih časti nije više penjao. No tada je tek započela njegova druga karijera s kojom mu se u povijesti jedva tko može mjeriti, karijera akcije, arbitra crkvenoga i javnoga života tadašnje Europe. On će kroz 38 godina kao jednostavan opat iz Clairvauxa postati duhovni vođa Europe.

Prve godine opatskoga života posvetio je raznim pitanjima redovničkoga života: oduševljavanju, organizaciji i izgradnji zajednice kojoj je kao opat stajao na čelu. Učinio je to tako uspješno da će samostan u Clairvauxu sa svojih 67 redovnika postati uzor redovničke stege, veoma privlačno mjesto za duše što su težile za savršenstvom. A takvih je duša tada bilo mnogo, tako mnogo da se Bernardovo razdoblje može podičiti pravom eksplozijom redovničkih zvanja. Bernard će do svoje smrti osnovati 68 podružnih samostana, koji su se svi smatrali kao »kćerke« opatije u Clairvauxu.

Međutim, Sveti Bernard nije ograničio svoju djelatnost na svoje redovnike. Svojim propovijedima on će vršiti silan utjecaj na mnoge redovnike, svećenike i laike svoga vremena, gotovo u svim zemljama Europe. L. Grill kaže da je njegova korespondencija bila veća nego i samih papa i careva onoga vremena.

Sveti Bernard se aktivno uključuje i u pokret križarskih vojna. Francuski su se vitezovi u Jeruzalemu g. 1119. ujedinili u jedan duhovni red. Po svojoj prvoj naseobini na području nekadašnjega Salomonova hrama nazvali su se templari. Njihovo je pravilo, što ga je g. 1128. potvrdila Sinoda u Troyesu, potjecalo od Sv. Bernarda. On je napisao i jedan propagandni spis De laude novae militiae ad milites templi (O pohvali nove vojske vojnicima hrama), u kojem križarima ovako veliča viteški ideal: »Svijet je pun redovnika i vitezova. Ali čega nikad nije bilo, a sada će biti, to je povezanost obaju staleža… I tako se zakonik kršćanskog nauka o viteštvu oblikovao da ono bude kao naoružana sila u službi slabih i obespravljenih, udovica i sirota i svete Crkve, protiv okrutnosti pogana i krivovjeraca.«

Unatoč teškom poniženju, Sveti Bernard je ipak i dalje kod Nijemaca i kod Francuza vršio izvanrednu apostolsku djelatnost: knezovi, biskupi pa i sami pape slijedili su njegove savjete. On je u svom vremenu vrijedio kao neki »Ujedinjeni narodi«, samo daleko više, bolje i uspješnije od ovih današnjih koji su zbog svog ciničkog ponašanja izgubili svaku vjerodostojnost.

Kad je u Crkvi g. 1130. izborom dvojice papa Inocenta II. i Anakleta II. došlo do raskola, Sveti Bernard kao vatreni pristaša Inocenta II. odmah stupa u akciju, nastojeći za njega pridobiti Luja VI., francuskoga kralja, i Henrika I., engleskoga kralja. U akciji za zakonitoga papu Bernard putuje po Francuskoj, Engleskoj, Njemačkoj i Italiji. Ta je akcija bila veoma uspješna. Bernard je za Inocenta II. uspio pridobiti još Pisu, Genovu, Milano te napokon pokušava pridobiti i sicilijanskoga kralja Rogera II., koji je bio vatreni pristaša Anakleta II. Bernard je sudjelovao u javnoj raspravi s kardinalom iz Pise, koji je bio Anakletov zagovornik, te ga sklonuo da napusti Anakletovu stvar.

Zadobivši veliku bitku za Inocenta II., Sveti Bernard se nije smirio mirnim životom u svojoj opatiji. Sad se upustio u idejnu bitku protiv Petra Abelarda, koji će biti osuđen na Saboru u Sensu. Borit će se i protiv pretjeranih idejnih stavova Arnalda iz Brescije. Bernardov je utjecaj u crkvenom životu postao još veći kad je g. 1145. izabran za papu njegov učenik iz Clairvauxa, uzevši ime Eugen III.

Novome je Papi napisao svoju slavnu knjigu De consideratione libri quinque ad Eugenium III (O razmatranju pet knjiga Eugenu III.). To je zapravo asketskomistično djelo u kojem pisac povezuje mislenu molitvu s uzvišenom službom pape. Bernard u njemu govori o razmatranju kao o bitnom elementu pobožnosti, kao o sredstvu po kojem će se dati skladan razvoj organizmu stožernih kreposti: razboritosti, duševnoj jakosti, pravednosti i umjerenosti. Nadalje preporučuje Papi na razmatranje četiri niza tema. Neka razmatra o sebi, o onome što je pod njegovim nadleštvom, o onome oko sebe i onome iznad sebe.

Sveti Bernard je, osim te knjige, i izravnim radom mnogo pomogao papi Eugenu III. Papa mu je g. 1146. službeno povjerio propovijedanje II. križarske vojne. Bernard se dao na posao te u Francuskoj naišao na silan odjek. Slično je bilo i u Njemačkoj, gdje je kralj Konrad III. stavio na se križarski znak, a taj je označavao spremnost poći na vojnu. Bernard je doživio pravi trijumf. No kako je zbog nesloge plemstva vojna doživjela poraz, Bernard doživje trnovu krunu. Pri tom je rekao: »Dobro je tako jer sam dobio slavu druga Kristove pregorke muke.« Bio je veoma ojađen pa je savjetovao Eugenu III. organiziranje nove vojne. No naum se toga pothvata nije razvio.

Sveti Bernard je sam sebe nazivao »utvarom stoljeća« jer je bio redovnik koji se stalno bavio vanjskim crkvenim i političkim poslovima. Poput Sv. Pavla, i Bernarda je ljubav prema dušama gonila na akciju i u svjetovnim događajima i zbivanjima. Umro je shrvan pokorom, naporima i bolešću u dobi od 63 godine. Bilo je to 20. kolovoza 1153., kad su redovnici u Clairvauxu molili treći čas. Kako bijaše veliki pobožnik Blažene Gospe te širitelj njezine slave, pokopan je pod njezinim oltarom u opatijskoj crkvi. Svome je vremenu udario tako snažan pečat da se ono u povijesti naziva »Bernardova epoha«. On je živ dokaz da strogo asketski i kontemplativni život ne otupljuje čovjeka, već ga čini neizrecivo plodnim; on je pobjegao iz svijeta u samostan da bi onda odatle kao nitko drugi oblikovao svijet. Njegova je kontemplacija i mistika neobično pripomogla rastu Crkve. Ne može li na taj način svaki kršćanin, pogotovo redovnik, svećenik, pripomoći rastu Crkve?

Darovi naravi i milosti što ih je primio »medotečni naučitelj« – tako će kasnije stoljeća nazivati Svetog Bernarda – daju mu kao piscu, teologu i mistiku takav čar kome se nije lako oteti, a koga je teško dostojno opisati. Njegovo književno djelo sačuvalo je sve do danas veliku duhovnu vrijednost. On se, izlažući Božju riječ, znao izražavati toplo, slikovito, usrdno.

Tako u svom prvom govoru na blagdan Sv. Petra i Pavla kliče: »Petar i Pavao naši su učitelji: oni su u potpunosti naučili od jedinog učitelja svih ljudi putove života te nas uče još i danas. Što su nas učili i što nas, dakle, uče ti sveti apostoli? Ne vještinu ribolova ni pravljenju šatora (aluzija na zanat svetog Petra i Pavla), ne ništa slično; oni nas ne uče ni čitati Platona ni Aristotelove oštroumne misli; niti nas uče neprestano proučavati a nikad ne doći do spoznanja istine. Oni nas uče živjeti. Mislite li da je to mala stvar znati živjeti? To je velika stvar, to je dapače najveća stvar. Ne živi onaj koji se napuhava ponosom, ni onaj koji se kalja raskalašenošću ili koga su zarazile druge strasti. Ne, to ne znači živjeti, već u život unijeti zbrku i približiti se vratima smrti. Dobro živjeti, mislim da znači podnositi zlo, činiti dobro te u tome ustrajati do smrti.

Eto, kako su nas apostoli naučili živjeti i uzdizati se. Hvala ti, Gospodine Isuse, koji si sakrio te stvari umnima i razboritima, a objavio ovima malenima koji su te slijedili, i koji su zbog tvog imena sve ostavili…«

Recimo nešto o Svetom Bernardu kao mariologu. Njegova se mariologija najviše prepoznaje u najužoj povezanosti s Blaženom Gospom. Ona mu se ukazala već u najranijoj mladosti i to u božićnoj noći, držeći djetešce Isusa na rukama te mu protumačila smisao i tajnu rođenja njezina Sina.

I u jednoj bolesti, koju su liječnici proglasili neizlječivom, ukazala mu se Gospa te stavila na njega ruku i on u tren oka ozdravi. Kao što je, kao dječak, bio vezan uz svoju majku Aletu, Bernard se isto tako u iskrenoj molitvi obraćao svojoj nebeskoj majci Mariji. O njoj mu nikad nije bilo dosta govoriti. Nijedna mu propovijed ne bijaše bez oduševljene hvale Mariji.

Kad je jednom uz cara Konrada III. ulazio u veličanstvenu Marijinu katedralu u Speyeru, kor je pjevao Salve Regina (Zdravo Kraljice). Bernard je bio sav preplavljen žarkom ljubavlju prema Mariji, pristupio je k njezinu oltaru te molitvi Zdravo Kraljice dodao tri zaziva: »O clemens, o pia, o dulcis Virgo Marija!« (O blaga, o mila, o slatka Djevo Marijo.)

Od  Bernardovih riječi o Mariji – Mariju naziva »Zvijezdom mora« – navode se najčešće ove: »Ako ukloniš tu Zvijezdu mora s velikog i širokog oceana života, što ti drugo ostaje osim tame i smrtne sjene? Stoga čitavim svojim bićem štuj Mariju jer to je volja Onoga koji sve ljude želi imati preko Marije – Totos nos vult habere per Mariam. Kad se dignu oluje strasti, kad prijeti brodolom: ’Aspice stellam, voca Mariam!’ Ako te žele prekriti valovi oholosti i častohleplja: ’Aspice stellam, voca Mariam!’ Misli na nju kad te zahvati strah od suda, kad te želi zahvatiti ponor očaja, u svakoj opasnosti: ’Apice stellam, voca Mariam!’ Nikad nek ti ne iščezne s usta, nikad iz srca! Ako Nju slijediš, nikad nećeš zalutati s pravog puta. Moliš li Nju, nikad nećeš očajavati! Misliš li na Nju, nikad se nećeš razočarati. Ako se držiš uz nju, nikad nećeš pasti. Ako te Ona štiti, nikad nećeš pasti. Ako te Ona štiti, bit ćeš siguran. Ako ti je Ona voditeljica, nikad se nećeš umoriti. Ako ti je Ona milostiva, bit ćeš siguran na cilju!« Dakle, u svakoj prilici: »Pogledaj Zvijezdu, zazovi Mariju!«

Sveti je Bernard bio vrlo dovitljiv u susretu s ljudima. Tako se jednom sastao s čovjekom koji se odao psovci i kletvi. Pošto mu je pokazao rugobu ali i grješnost psovke, zamolio je da se barem za tri dana suzdrži od psovke i to na slavu Presv. Trojstva. Čovjek je to prihvatio te nakon tri dana došao opet sv. Bernardu. Ovaj put mu je preporučio da opet tri dana ne psuje i taj put na čast Majke Božje. Čovjek je poslušao i riječ održao. I opet je došao k svecu. Taj ga je zamolio da opet tri dana ne psuje i to na čast svih svetih. Čovjek je to prihvatio i opet riječ održao. Pošao je opet k svecu koji mu tada reče: »Budući da vidim da je popravak lako moguć, kad se stvar ozbiljno shvati, ovaj te put ne molim da ne psuješ samo tri dana, nego sve do smrti.« Pokazao mu je put – odluku koju valja često obnavljati.

O Sv. Bernardu pripovijeda se i kako je jednog dana ušao u crkvu punu molitelja. Ondje imaše viđenje. Kraj svakog je molitelja vidio njegova Anđela koji je pisao. Jedan je pisao zlatnim slovima, drugi srebrnim, treći običnom tintom, a četvrti vodom. Jasno je da tu nije praktički bilo ništa zapisana. Svetac je o tom razmislio te spoznao da je prvi molitelj molio s velikom pobožnošću i ljubavlju prema Bogu. Anđeo koji piše srebrnim slovima predstavlja molitelja koji pomno pazi na smisao riječi molitvenog obrasca, ali ne moli s velikom ljubavlju prema Bogu. Anđeo koji piše tintom predstavlja molitelja koji ne pazi ni na smisao ni na sadržaj riječi. A onaj četvrti koji piše s vodom predstavlja molitelja koji u crkvi uopće ne misli na Boga, nego na svjetovne stvari.

Zaštitnikom je od opsjednutosti, padavice i ostalih duševnih bolesti. Proglašen je to na osnovu jedne molitve u kojoj zaziva Svemogućega za zaštitu od opće (tjelesne i duševnoe ) sljepoće te posredno obračunava s nečastivim kao uzročnikom tih i slićnih stabnja.

izvor: sveci.net

prigorski.hr