Tekst i foto: Maurizio Novosel

Zlatko Kršul rodio se 1944. godine u Sremskoj Mitrovici. Roditelji su podrijetlom iz Primorja, iz Bribira kod Crikvenice. U Mitrovici je odrastao, završio gimnaziju, a zatim stekao zvanje diplomiranog inženjera strojarstva na Fakultetu tehničkih nauka u Novom Sadu.

Životni put doveo ga je 1. siječnja 1977. godine u Križevce, iznimno cijenjenu tvornicu “Čelik”, pojam metalskog umijeća u tadašnjoj Jugoslaviji. Pola godine bio je smješten u hotelu “Kalnik”, sve dok nije dobio na korištenje stančić, kao vrstan stručnjak. Poslije je radio i u daruvarskom “Dalitu”, vinkovačkom “Metalu” te u ljubljanskom “Smeltu” kao konsultant.

Vratio se devedesetih godina u “Čelik”, među svoje metalce, u vrijeme velikih previranja kada je tvrtka bila u stečaju i bio je u kriznom managementu. Poslije toga je priča s “Čelikom” završila kako je završila, kao i mnogih drugih sličnih poduzeća koja su itekako bila značajna za razvoj križevačkog kraja. Umjesto one, kako se kalio Čelik, nastala je neslavna inačica, kako se rastalio Čelik.

Od 1996. godine radi u Srednjoj školi “Ivan Seljanec”. Imao je zanimljivih, ali nikada, nažalost, provedivih zamisli o provedbi tzv. “Škole za život” kojom bi učenici praktičnim radom i u malim školskim salonima i trgovinama stekli nužno znanje i kasnije ga provodili u svojim obrtima.

Nije naišao na “plodno tlo” mjerodavnih. Ljubav prema umjetnosti seže u 1968. godinu.

– Htio sam nešto pokloniti djevojci, nešto originalno. Izradio sam joj nakit. Tako je sve počelo i drži me do dan danas – rekao je. Umjetnički dar osmislio je na bakru. Križevčani njegovo djelo mogu vidjeti u župnoj crkvi svete Ane. 14 postaja Križnoga puta na bakrenim pločama. Izradio je i poklonio i Križni put svetištu u Aljmašu, mjestu hrvatskoga mučeništva.

Zatim u crkvi svete Ane u mjestu Koritna kod Semeljaca, u Stepinčevu domu za stare i nemoćne Sestara svetoga Franje u Cugovcu.

– Želja mi je da nešto ostavim iza sebe. To je moj hobi. Više sam poklonio, nego dobio. Zaradio sam na radu u crkvi svete Ane u Križevcima. To sam radio dvije godine, a same obitelji su postupno financirale izradu. Postavljeno je 14 bakrenih ploča, a petnaesta (Uskrsnuće), poklon je mene i supruge Štefanije Sokač. Imao sam i jednu izložbu o tome u podrumu Hrvatskoga doma, koja je trajala samo jedan dan i samo dva sata, a čemu je uvelike pripomogao i pokojni Marcel Kovačić koji je sve zabilježio i na fotografijama. S njegovim sinom smo napravili i video uradak na DVD-u koji traje točno 33 minute koliko je i Isus Krist doživio godina. Prigodni tekst napisao je velečasni Stjepan Soviček koji riječju upotpunuje sliku i glazbu – kazao je.

Nedavno je Zlatko Kršul napravio i replike kovanica s likovima rimskih careva koji su rođeni u Sirmiumu (današnjoj Sremskoj Mitrovici). Pokušat će u Sremskoj Mitrovici pobuditi zanimanje mjerodavnih u svom rodnom mjestu i time upotpuniti njihovu turističko-povijesnu ponudu. Imao je i ima puno ideja i za Križevce, ali nisu dosad bile prihvaćene od onih koji u tomu imaju glavnu i završnu riječ i odluku. Od odljeva povijesnog gradskog grba do Vrata Križevaca, svojevrsnog obilježja na svakom od ulaza u grad, šest metara visoke betonsko-željezne konstrukcije. Godine idu. Bio je, podsjećamo, jedan od sudionika prvog uprizorenja živih jaslica ispred crkve svete Ane. Utjelovio je jednog od triju kraljeva, Gašpara. Zlatko se ne da. Jednom umjetnička duša, uvijek umjetnička duša. Zanos ne prestaje. Njegova djela ostaju.