Stjepan Kranjčić rođen je u Petrijancu kraj Varaždina 5. prosinca 1918. u pobožnoj obitelji u kojoj je rođeno desetero djece, od koje je i stariji brat Matija zaređen za svećenika.
Nakon gimnazije i studija teologije na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Zagrebu za svećenika ga je 6. lipnja 1943. godine zaredio nadbiskup Alojzije Stepinac. Mladu je misu Stjepan slavio u Ozlju, gdje su mu starijeg brata Matiju Kranjčića, koji je ondje bio župnik, 1945. godine ubili komunisti.
Od 1943. do 1945. bio je kapelan u Požegi, zatim od 1945. do 1947. kapelan u župi sv. Marka na zagrebačkom Gornjem gradu, gdje se pokazao kao sposoban, radišan, beskompromisan i neustrašiv svećenik. Godine 1947. postao je bilježnik Nadbiskupskoga duhovnog stola te tajnik biskupu Franji Salis-Seewisu, u vremenu dok je nadbiskup Alojzije Stepinac bio u zatvoru.
Kao svećenika izrazito vjernog duhu nadbiskupa Stepinca komunističke vlasti su ga 1950. godine prognale iz Zagreba pa je od 1950. do 1952. bio kod časnih sestara karmelićanki u Hrvatskom Leskovcu. To je vrijeme Kranjčić iskoristio i za doktorski studij teologije i pisanje doktorske disertacije iz kanonskoga prava, koju je obranio 1952. na KBF-u u Zagrebu. U to je vrijeme u Rakovu Potoku pomagao susjednom župniku Franji Kuhariću, kasnijem zagrebačkom nadbiskupu i kardinalu. Njih su dvojica zajedno posjećivali nadbiskupa Stepinca koji je iz zatvora bio prebačen u Krašić. Godine 1952. postao je župnik u Križevcima, a bio je i sudac Nadbiskupskoga ženidbenog suda u Zagrebu.
Kao župnik istaknuo se nevjerojatnom pastoralnom revnošću, karitativnošću, darežljivošću, gostoljubivošću, duhovnošću, skromnošću, poniznošću i asketskim načinom života. Pješice je ili biciklom svakodnevno obilazio župljane u gradu i na selu. Mise je, vjeronauke, svibanjske i listopadske pobožnosti redovito držao i u središtu župe i na filijalama. Sve je godine službovanja sa župljanima pješice hodočastio u Mariju Bistricu u oba smjera. Isticao je važnost sakramenta pomirenja pa je župljanima bio na raspolaganju tijekom cijeloga dana. Držao je redovite duhovne obnove za okolne svećenike, koji su zbog Kranjčićeve otvorenosti, srdačnosti i iznimne gostoljubivosti veoma rado dolazili u križevačko župno središte.
Nakon 16 godina potpune zauzetosti za svoje vjernike na svim životnim razinama, umro je 10. travnja 1968. u 50. godini života od posljedica druge operacije tumora na mozgu u jednoj rimskoj poliklinici. Pokopan je na križevačkom Gradskom groblju 16. travnja 1968. uz neviđen oproštaj na kojem je bilo oko sto svećenika te višekilometarska kolona ožalošćenih vjernika.
Pedeset godina nakon njegove smrti, vjernici Kranjčića drže na glasu svetosti, mole njegov zagovor, a njegov je grob redovito okićen cvijećem i svijećama.
prigorski.hr