Stanko Horvatić (78) iz Lonjice već godinama slika ulja na platnu i slika akrilom. Ima preko 60-tak slika. Posebno ga raduje kad može sjesti i rezbariti svoje kipce.
Kipića od pedalj i još malo ima preko 120 komada. Mnoge je kipove i slike darovao. U slikarstvu dominiraju pejzaži, dok su u kiparstvu u središtu njegove pozornosti sakralni motivi. Rođen je u Veleškovcu, selu nedaleko Marije Bistrice, gdje često dođe. I tako se vrati u svoje bosonogo djetinjstvo, što ga čini sretnim.
Hrast, bukva i jasen su materijali koje rezbari, naravno drvo treba biti suho, da skulpture ne bi pucale.
– Kad mi je brat Marijan umro, a on je izrađivao kipove, uzeo sam njegove alate i počeo sam praviti kipove, počeo sam rezbariti, kaže Stanko i nastavlja: – Tu treba imati puno, puno strpljenja.
Za Stankovu ljubav – likovni izraz , znaju samo prijatelji. Nije imao izložbu. On drži da izložba treba imati cjelovitu priču. Za sada on veze svoju priču. Njegove umjetnine nastaju i on ih brižno čuva u svoj klijeti na Lonjičkom brijegu iznad Štakorovca.
Stanko kaže da se tu dobro osjeća. – Tu se odmaram, tu „napunim akumulatore – dodaje.
A kad se čovjek dobro osjeća u svojem ambijentu, tada se samo može nadati i očekivati da kad otvori vrata svoga ateljea i podruma, da ga kipci pozdrave i da mu se naklone. Slike su to već učinile.
Oni pejzaži koje je kadrirao i zaustavio, zahvalni su mu što ih je prepoznao i zaustavio bez uljepšavanja i šminkanja. Takvi su ostali u njegovom pamćenju.
A kipci su svaki za sebe oda radosti. Bilo da je riječ o Sv. Josipu, Stankovoj majci s košarom na glavi ili kopaču vinograda koji je u nastajanju…
Stanko sanjari načiniti kip veličine čovjeka i postaviti ga pred klijet…Stanko će svoj san i ostvariti. Čovjek je ono što sanja.
