Crkva 11. listopada slavi spomendan svetog pape Ivana XXIII., kojega povijest pamti kao šaljivog i dobroćudnog a ujedno mudrog starčića koji je imao hrabrosti sve svoje snage prepustiti djelovanju Duha Svetoga. Obično ga se stoga naziva Ivan Dobri, a poznat je po sazivanju Drugog vatikanskog sabora u okolostima kada to nitko od njega nije očekivao.
Ivan XXIII., odnosno Angelo Giuseppe Roncalli rođen je u seljačkoj obitelji s dvanaestero djeceu mjestu Sotto il Monte na sjeveru Italije. Započeo je svoje školovanje u sjemeništu u obližnjem Bergamu, a potom je nastavio dalje u Rimu, gdje je doktorirao teologiju 1904. god. i iste godine je postao svećenik. Naredne je godine proveo radeći kao profesor nekih teoloških predmeta u bergamskom sjemeništu, a istovremeno je bio i tajnik biskupa te biskupije.
Za vrijeme Prvog svjetskog rata bio je najprije u sanitetskoj službi, a potom vojni kapelan, dok je po njegovu završetku obavljao službu duhovnika u sjemeništu, a potom je pozvan u Rim gdje je imenovan predstojnikom novoosnovane talijanske komisije za širenje vjere. Zatim ga je papa Pio XI. odredio za diplomatske službe, pa je tako diplomatski djelovao u Bugarskoj, Turskoj i Grčkoj, gdje se dobro upoznao s pravoslavljem i islamom, što će pridonijeti njegovom kasnijem djelovanju kao papa, a pri završetku Drugog svjetskog rata 1944. god. poslan je u Francusku, gdje je također odigrao značajnu ulogu na diplomatskom području.
Valja napomenuti kako je kao delegat za Bugarsku prolazio i kroz Hrvatsku te je posjetio Đakovo, a kojom je prilikom navodno izjavio da je đakovačka katedrala najljepša crkva između Venecije i Carigrada.
U diplomaciji je ostao do 1952. god., odnosno proveo je 30-tak godina, a tada se vraća u Italiju, te ubrzo postaje kardinalom i nadbiskupom Venecije. Kada je umro papa Pio XII., odlazi na konklave za izbor pape, koje su započele 25. listopada 1958. god., a na kojima je sudjelovao 51 od ukupno 54 kardinala. Jedan od četvorice odsutnih kardinala bio je naš bl. Alojzije Stepinac, koji je bio osuđen na montiranom komunističkom procesu i zatvoren u Krašiću, a slična je situacija bila i s mađarskim kardinalom, koji također zbog toga nije mogao sudjelovati.
Sami kardinali su bili podijeljeni na tri struje: konzervativnu, u koju je spadala polovica (26 kardinala), progresivnu, koja je imala nešto manje (18), te umjerenu, kojoj je pripadalo 7 kardinala, a među njima i Roncalli. Kardinal Roncalli je izabran u 11. krugu, nakon tri dana (28. listopada 1958.), a s nakanom da to bude “privremeno rješenje”, odnosno kako se to u Crkvi kaže – on je bio “prijelazni papa”, jer nitko nije vjerovao da je u visokoj životnoj dobi od 77 godina u mogućnosti išta bitno pridonijeti, te je u nedostatku boljeg rješenja i u trzavicama između konzervativaca i progresista on izgledao kao trenutačno najbolje rješenje.
Iako ni sami biskupi nisu na to računali, ipak je Duh Sveti pokazao snagu upravo na tom starčiću, kako su ga drugi doživljavali. Nizak i “tjelesno zaokružen”, jednostavan i uvijek spreman na šalu, Ivan XXIII. je bio tip običnog seoskog župnika, potpuno drugačiji od svoga prethodnika, uglađenog i profinjenog, mršavog produhovljenog i u mnogočemu ukočenog potomka ugledne rimske obitelji – pape Pia XII. U tom su smislu već i te njegove izvanjske odrednice uvelike pridonijele i samom stilu njegova pontifikata.
Također, i sam odabir imena “Ivan” pokazuje iznimnu jednostavnost, kojom je taj budući svetac odisao. Naime, u 15. je stoljeću jedan protupapa nosio ime Ivan, pa su ga zbog toga svi redom rimski biskupi izbjegavali, ali Roncalli je to jednostavno dobronamjerno zanemario, te je uzeo ime Ivan iz razloga jer mu se tako zvao otac i jer je i župna crkva njegova krštenja bila posvećena svetom Ivanu. Upravo po tom načelu – gledaj u svemu dobro, on je ravnao i svoj život i život Crkve na čijem se je čelu našao, i to se pokazalo iznimno vrijednim.
Za manje od tri mjeseca nakon što je izabran za papu, na završetku Molitvene osmine za jedinstvo kršćana – 25. siječnja 1959. god., novoizabrani papa je iznenadio skupinu kardinala kada im je najavio sazivanje općeg crkvenog sabora. Unatoč tome što njegovi bliski suradnici u Rimskoj kuriji nisu bili oduševljeni tom idejom, ubrzo su započele pripreme za njegov saziv, a unutar kojih treba istaknuti poziv koji je papa Ivan XXIII. uputio predstojnicima ureda Svete Stolice, biskupima, višim redovničkim poglavarima i katoličkim sveučilištima i fakultetima, da se uključe svojim prijedlozima, odnosno na 2812 poslanih upita stiglo je 2150 odgovora, koji su kao takvi pružili smjer samom koncilu.
Poslije toga je slijedilo osnivanje deset različitih tematskih komisija koje su kroz dvije naredne godine izrađivale nacrte za saborska zasjedanja, kao i osnivanje središnje komisije koja je sve to koordinirala. Ukupno je 824 osobe, mahom iz rimske kurije, bilo zaduženo za izravne pripreme, a svi su se oni obvezali na potpunu tajnost, odnosno nisu u javnost smjeli iznositi baš ništa od onoga što se radilo.
Nakon takve pomno osmišljene višegodišnje pripreme, sabor je svečano otvoren 11. listopada 1962. god., uz nazočnost 2540 biskupa i drugih koncilskih otaca, a osim liturgijskog dijela valja istaknuti i iznimno vrijedan govor pape Ivana XXIII. na latinskom jeziku, pod nazivom Raduje se majka Crkva, u trajanju od 35 minuta, a koji mnogi procjenjuju najvažnijim doprinosom toga pape u njegovu cijelom pontifikatu.
U njemu posebno ističe potrebu čitanja znakova vremena, odnosno potrebu da Crkva svoju obnovu čini u samoj sebi i pri tome pronalazi najbolje moguće putove dijaloga s drugima, ne isključivim nametanjem svojih stavova i dogmatskom strogošću koja ne uvažava činjenicu kako svi ne razmišljaju tako, nego naprotiv osluškujući potrebe suvremenog čovjeka i društva, koji su nerijetko izloženi defetističkom pogledu na stvarnost, pa je stoga upravo zadaća Crkve da kroz teologiju aggiornamenta (posadašnjenja) unosi radost i istinski mir svuda oko nas. Uz to, papa naglašava kako je riječ o ekumenskom saboru, onom koji želi u određenom smislu ujediniti i poštovati sve kršćane, kao i o tome da je sabor prije svega pastoralne, a ne apologetske naravi.
Tu njegovu otvorenost, iščitavanje znakova vremena, naglašavanje aggiornamenta i ekumensku usmjerenost do danas mnogi nisu niti shvatili niti prihvatili, tvrdeći da su takvi stavovi odveli Crkvu u krivom smjeru, posebno na području liturgije, te se stoga i sam sabor sve otvorenije kritizira i tvrdi kako je on zapravo odveo Crkvu u stranputicu, koja se ne bi zbila da samog sabora nije bilo.
To je posebno vidljivo u sve većem broju tzv. tradicionalista, koji ističu važnost i vrijednost Crkve prije Drugog vatikanskog sabora, a istovremeno odriču njegovu vrijednost i sve ono poslije njega tumače modernistički i time gotovo u potpunosti odbacuju sve ono plemenito i dobro što je taj sabor iznjedrio. Pri tome također zaboravljaju na svu onu teološku i pastoralnu skučenost i učmalost koja je vladala u Crkvi prije Drugog vatikanskog sabora, a koja je bila izravan povod da se nešto mijenja, upravo iz razloga jer više tako nije moglo opstojati.
U tom smislu, koliko god taj sabor valja kritički preispitivati i jasno upozoravati na eventualne manjkavosti, valja neizmjerno više isticati njegove pozitivne strane, a koje su nebrojene. Poslije njega se, dakako, mnoge stvari mogu procjenjivati jesu li ili nisu realizirane i jesu li dobro realizirane, ali nitko ne može znati kakav bi bio danas put Crkve da se svojevremeno papa Ivan XXIII. nije, potaknut Duhom Svetim, odvažio na sazivanje sabora, odnosno teško je vjerovati da bi tadašnja ustajalost, uniformiranost i bavljenje samom sobom mogla donijeti bolje plodove.
Papa Ivan XXIII. nije doživio kraj Drugog vatikanskog sabora, nego je u svibnju 1963. doživio izljev krvi u mozak, te je 3. lipnja 1963. god. završio ovozemaljski život. Na njegovu je sprovodu bilo nazočno daleko najviše ljudi nego na sprovodu bilo kojeg ranijeg pape, što je rezultat njegove otvorenosti i dobrohotnosti, ali također i tehničkih mogućnosti koje nisu ranije bile dostupne u tolikoj mjeri. Za svog je pontifikata objavio 8 enciklika, od kojih su dvije posebno poznate – Mater et Magistra (Majka i učiteljica; 1961.) i Pacem in terris (Mir na zemlji; 1963.), imenovao je 52 nova kardinala, a posebno će ostati zapamćen po višestrukom diplomatskom posredovanju, kao npr. u Kubanskoj krizi ili u diplomatskim odnosima s komunističkim zemljama srednje i istočne Europe s ciljem da se olakša položaj tamošnjih katolika.
Bio je vrlo omiljen i jednostavan, pa je nazvan Papa Dobri ili još jednostavnije Ivan Dobri. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je 2000. god. blaženim, a 27. travnja 2014. god. papa Franjo ga je, zajedno s papom Ivanom Pavlom II., proglasio svetim. Spomendan mu se slavi na dan otvorenja Drugog vatikanskog sabora – 11. listopada.
prigorski.hr