Zaharija pripada u skupinu 12. malih proroka (12 kraćih proročkih knjiga u Starome zavjetu). Biblijska kratica knjige je Zah.
Pretposljednji je od takozvanih malih proroka Zaharija, čije ime na hebrejskom znači »Jahve opominje«. On sam u svojoj knjizi kaže da je sin Berekjin, a ovaj opet Idonov. Inače o njegovu životu znamo malo. Raspravlja se da li je osim proročke obavljao i svećeničku službu.
Prema sv. Augustinu, Epifaniju, Izidoru Seviljskom, Zaharija je obavljao svoju proročku službu sve do pod svoje staračke dane u Babiloniji, a onda se vratio u domovinu iz babilonskoga sužanjstva. Bio je suvremenik Hagajev i zato je kao i on, u doba sveopće obnove poslije babilonskog sužanjstva, sav usredotočen na obnovu hrama, vjere i ćudoređa, u očekivanju velikih mesijanskih nada. Prorokovao je kada i prorok Hagaj, ali o različitim temama. Spominje se u Nehemijinoj knjizi, bio je glavar Idove svećeničke obitelji (Neh 12,6).
Naš ga bibličar u uvodu i napomenama naše Biblije naprosto naziva »prorokom mesijanskih nada«.
Bibličar franjevac Bonaventura Mariani kaže da je prorok Zaharija u svome narodu uživao veliko poštovanje, te da je imao velik utjecaj na rješenje tadašnjih društvenih problema u Izraelu. Iz svojih se proroštava pokazuje kao čovjek koga u životu vodi velika ljubav prema domovini, pa nam u tome može služiti kao uzor zdravog rodoljublja. Prorok je isto tako pun revniteljske ljubavi prema hramu i Gospodnjem zakonu. Za njega je Gospodinov zakon izvor svake sreće i napretka, svakog blagostanja. On nikad ne govori o žrtvama, ali mnogo govori o potrebi socijalne pravde, i u tom je pogledu veoma suvremen.
Prorok veoma žestoko žigoše one koji gaze socijalnu pravdu, koji varaju one priproste, osobito ako to čine loši pastiri i lažni proroci. Za njega ni post – inače hvalevrijedno djelo – nema vrijednosti ako nije povezan s konkretnim dobrim djelima.
Prorok ima veoma uzvišene, plemenite i jasne pojmove o Bogu. Prema njemu, »ovako govori Jahve nad vojskama: Ljubavlju ljubomornom gorim za Jeruzalem i za Sion« (Zah 1,14). Bog je vjeran prijatelj, a svetost mora biti značajka religiozne i građanske vlasti i svega izabranoga naroda. Bog sam je onaj koji čisti, oslobađa, daje milost pokajanja i duh molitve.
Prorokova noćna viđenja i obilje mesijanskih proroštava svjedoče da je bio u najužem mističnom sjedinjenju s Bogom. Njegova velika ljubav prema vlastitom narodu nije ga priječila u zdravoj otvorenosti prema svim drugim narodima. To pak njegovo rodoljublje čini još ljepšim. Uravnoteženost je također jedna od lijepih značajki proroka Zaharije. On nikad ne naviješta prijetnje i kazne, a da ne bi naviještao i oproštenje i sreću i blagostanje.
Ovu proročku knjigu, Zaharija je počeo pisati “osmoga mjeseca druge godine Darijeve (Zah 1,1)”. To je druga godina vladavine perzijskog kralja Darija I. Velikoga tj., 521./520. g. pr. Kr. U 7. poglavlju spominje se vrijeme: “četvrte godine kralja Darija, četvrtoga dana devetoga mjeseca (Zah 7,1).” Smatra se, da je posljednjih 5 poglavlja Zaharija napisao tek oko 480. g. pr. Kr. Knjiga počinje pozivom na pokajanje. Od 1. do 6. poglavlja opisano je 8 viđenja, koja je Zaharija imao noću. Smatra se, da je to simbolički presjek povijesti židovskog naroda s ciljem, da se ohrabri narod koji se vratio iz babilonskog zatočeništva. Simboličko krunjenje Jošue (Zah 6,9-15) opisuje kako će kraljevstvo svijeta postati Mesijino Mesijino Božje kraljevstvo. Sedmo i osmo poglavlje, odgovaraju na pitanje, da li treba nastaviti dane posta i nakon povratka iz izgnanstva. Ostala poglavlja su proročanstva nakon gradnje jeruzalemskog hrama. Sastoje se od dva govora. Prvi je o prvom dolasku Mesije. Tu je prorokovano, da će Isus ući u Jeruzalem ponizan, jašući na magarcu, mladetu magaričinu (Zah 9,10), što se i dogodilo. Mesiju neće svi prihvatiti. U drugom govoru prorokuje se drugi dolazak Mesije i konačna pobjeda Boga i njegovog naroda
Knjiga se proroka Zaharije dijeli u dva dijela. U prvom dijelu (1–8 gl.) u 8 noćnih viđenja pokazuje se Božja briga prema teokraciji kod Židova nakon babilonskoga sužanjstva. U drugom dijelu veoma tamnim i upravo apokaliptičkim proroštvima pretkazuju se događaji mesijanske teokracije. Prvi dio se izričito pripisuje proroku, dok se o drugome raspravlja da li zaista potječe od njega ili je zbirka različitih tekstova, sabranih negdje u IV. stoljeću i dometnutih njegovoj knjizi. U tom se dijelu nalaze tekstovi bogati mesijanskim idejama o obnovi doma Davidova, o Knezu mira, o dobrom pastiru, što će kasnije i novozavjetnim nadahnutim piscima poslužiti da orišu lik Isusa Mesije.
Iz drugog je dijela najznačajniji ovaj tekst: »Klikni iz sveg grla, Kćeri sionska! Viči od radosti, Kćeri jeruzalemska! Tvoj kralj se evo tebi vraća: pravičan je i pobjedonosan, ponizan jaše na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu. On će istrijebit kola iz Efrajima i konje iz Jeruzalema; on će istrijebit luk ubojni. On će navijestit mir narodima; vlast će mu se proširiti od mora do mora od Rijeke do rubova zemlje« (Zah 9,9–10).
Knjiga Sirahova, govoreći o posljednjim kraljevima i prorocima, kaže: »A što se tiče dvanaest proroka, procvale im kosti iz rake njihove, jer su utješili Jakova i izbavili vjerom i nadom« (Sir 49,10). Tim je riječima sažeta misija svih 12 malih proroka: Amosa, proroka pravde; Hošee, proroka Božje ljubavi; Miheja, proroka navjestitelja Mesijina dolaska; Sefanije, navjestitelja Jahvina dolaska; Habakuka, navjestitelja Božje tajnovitosti; Hagaja, proroka obnove; Zaharije, Malahije, prorokâ novog bogoštovlja; Obadije, apokaliptičkog proroka; Joela, proroka Duha Božjega; Jone, proroka sveopćeg spasenja i Nahuma, proroka Božje pobjede.
Slaveći proroka Zahariju, dobro je da se sa zahvalnošću sjetimo sve dvanaestorice malih proroka te da ih rado čitamo kako bismo se i sami njima utješili i izbavili se iz svih naših problema vjerom i nadom.