Piše: dr. sc. Zdenko Balog
Godišnjica je stavljanja u korištenje ‘Škrinje privilegija’, koju je dao napraviti protonotar Kraljevstva Ivan Zakmardi 1643. godine. Svrha je škrinje bila da se u njoj čuvaju važne isprave, diplome i povlastice. Ova se škrinja, u koju je, doduše, fizički stalo tek nekoliko desetaka isprava sa pečatima, smatra začetkom organiziranog čuvanja arhivske građe. Time je to zapravo i početak Hrvatskog državnog arhiva, u kojem se škrinja danas nalazi.
Važne isprave, diplome, povlastice, darovnice, posjedovnice, presude, oporuke i slično, čuvale su se od srednjeg vijeka naovamo na različite načine. Jedan je primjerak obično zadržavao uživalac povlastice, dok se vjerodostojni prepis zadržavao u kancelariji koja je ispravu izdala, a potom se polagao u ‘locus credibilis’ (povjerljivo mjesto), obično biskupski dvor ili neki od kaptola, kojima je jedna od svrha osnivanja bila čuvanje važnih isprava. U srednjovjekovnoj Slavoniji najpoznatiji su Zagrebački i Čazmanski kaptol. Tijekom ratova, tatarske provale, turskih osvajanja, ali i lokalnih sukoba, kao i slijedom prirodnih katastrofa, posebno požara, nestajale su mnoge isprave, a nije rijetko bilo i da je netko zbog interesa ciljno uništavao isprave.
Pored toga, dio važnih isprava stalno je držala kancelarija, a to znači da su zajedno sa kraljem putovale isprave, što je bila nova prilika za gubitke isprava. Stoga nije čudo da je npr. Felicijanova isprava, objavljena 1134., skoro pola stoljeća nakon osnutka Zagrebačke biskupije, najstarija sačuvana isprava, ne samo Biskupije nego i cijele srednjovjekovne Slavonije. Kada bi se isprava izgubila, vlasnici povlastice donosili su svoj primjerak da im ga kancelarija potvrdi. To je bila prilika da se malo doda i prinese falsificiran dokument, koji je kancelarija često, u nemogućnosti provjere potvrđivala. Ta činjenica posebno ‘veseli’ današnje povjesničare.
Posebno je kobno za Hrvatsku 16. stoljeće: pritisnuti turskim osvajanjima, mnogi su samostani, koji su bili vjekovna ‘povjerljiva mjesta’, spaljeni i opljačkani, a osvojena i opljačkana je i sama Čazma, kao jedno od najvažnijih povjerljivih mjesta u Kraljevstvu. Stoga je već i prije Karlovačkog mira uočena potreba da se na razini Kraljevstva organizira čuvanje isprava. Vrijedni protonotar, Križevčanin Zakmardi, u mnogome je zadužio budućnost, a ne najmanji doprinos dao je početkom organiziranja čuvanja arhivske građe. Škrinja ukrašena grbovima Hrvatske i Slavonije, osigurana je sa tri ključa od kojih po jednog čuvaju ban i podban, te protonotar.
Isprva čuvana u katedrali, prikupljanjem sve veće količine građe, ubrzo, ova građa dobiva vlastitu zgradu, prvi hrvatski Arhiv, na Markovom trgu na Gradecu. Danas bogata arhivska građa ispunjava lijepu secesijsku zgradu, ranije Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu, na Marulićevom trgu. Pored ovog arhiva postoji mnoštvo arhivskih ustanova u kojima se čuva i znanstveno obrađuje različita građa, a tehnologija digitaliziranja građe omogućuje i dostupnost mnogih arhivalija putem interneta, što olakšava posao, ali i doprinosi čuvanju vrijedne građe.
Uz uspomenu na vrijednog Križevčanina Ivana Zakmardija Dijankovečkoga, danas, 23. prosinca, obilježavamo 377 godina organizirane arhivske djelatnosti u Hrvatskoj.