Mnogima nije poznato da je u Vinarcu 1775. godine rođen i znameniti biskup Mirko Ožegović. Barun, senjsko-modruški biskup i političar, preporoditelj, i osnivač gimnazije u Senju. Pripadao je plemićkoj obitelji Ožegovića Barlabaševačkih
Vinarec se prvi puta spominje u dokumentima 1342. godine, kada je imanje bilo u vlasništvu kalničkih plemenitaša. Posjed je izrastao u naselje koje se tijekom minulih stoljeća razvijalo, a u novije vrijeme najviše stanovnika imalo 1910.-te godine. Tada je u Vinarcu popisano 310 stanovnika, da bi danas u četrdesetak naseljenih kuća živjelo oko 140 mještana. Mnogima nije poznato da je u Vinarcu 1775. godine rođen i znameniti biskup Mirko Ožegović. Barun, senjsko-modruški biskup i političar, preporoditelj, i osnivač gimnazije u Senju. Pripadao je plemićkoj obitelji Ožegovića Barlabaševačkih , a umro je 1869. godine.
Nas je zanimalo kako Vinarec izgleda danas. U vrijeme našeg dolaska magla se već digla, a u šetnji selom došli smo i do starog društvenog doma odakle je pucao pogled na suncem obasjan Kalnik. U obiteljskoj kući nasuprot doma stanuje i Stjepan Šantatić kojega smo zamolili da nas ukratko upozna sa životom u mjestu.
– Vinarec je selo marljivih stanovnika koji se uglavnom bave poljoprivredom. U prošlosti su mnogi od njih napustili mjesto i otišli u svijet u potrazi za boljim životom, pa su do starosti ostali u Njemačkoj ili nekoj drugoj državi zapadne Europe. Većina se ipak nije mogla potpuno odvojiti od rodnog mjesta i našli su posao u Križevcima ili pak šezdesetak kilometara udaljenom Zagrebu.
Oni koji su se posvetili isključivo poljoprivrednoj proizvodnji, uglavnom su se bavili mješovitom poljoprivredom na malo. Hranili su krave za mlijeko, tovili junad i imali po nekoliko svinja, objašnjava Stjepan koji je za životni poziv izabrao građevinarstvo. – Ja sam 25 godina imao obrtničku tvrtku sa tridesetak zaposlenika. Gradili smo po čitavoj državi no došla su teška vremena i posla je sve manje, a ja sam zatvorio svoju tvrtku i pomažem sinu koji ima svoj obrt, kazao je naš sugovornik od kojega smo saznali da nedaleko njegove kuće radi još jedan obrt – Željko i Dražen vode bravariju Pasariček.
Vinarec se unazad tridesetak godina potpuno promijenio kao i mnoga slična naselja u Hrvatskoj. Promijenio se i način poljoprivredne proizvodnje, pa se danas zahvaljujući modernoj mehanizaciji i moćnim traktorima, uz mnogo manje truda obrađuje mnogo više zemlje.
Mnogi mještani krenuli su u veliku proizvodnju, pa tako Ivan Šatrak ima farmu s više stotina svinja. Poljoprivredom se u selu uspješno bave i Marijan Slavi, Petar Volučki i Tomislav Ivanek, te Stjepan Mekovec kojega smo zatekli s majstorima u podizanju hale za svoju poljoprivrednu mehanizaciju.
I Stjepan Šantatić prisjetio se vremena kada je u selu živjelo mnogo više stanovnika koji su u nedostatku poljoprivrednih strojeva pomagali jedni drugima. Kao i susjedna potkalnička sela, Vinarec je poznat i po „vuzmici“ koja se tradicionalno pali na Uskrs. Krijes se priprema danima uoči Uskrsa a u pripremi sudjeluju mladi i stari mještani.
– Složni mještani sami su sagradili i društveni dom, nastavlja naš sugovornik.
Tadašnja omladinska organizacija pokrenula je 1986. godine prikupljanje novca za gradnju društvenog doma. Organizirali smo zabave i jedan dio novca odvajali za kupnju građevnog materijala, a novac su davali i mnogi mještani koji su osim toga svojim dobrovoljnim radom sudjelovali u izgradnji doma.
Dom je završen dvije godine kasnije i godinama je opravdavao svoju funkciju, no na nesreću došlo je do požara u kojem je stradalo krovište. Zahvaljujući općini Sveti Petar Orehovec dom je dobio novi, limeni pokrov, a u planu je i (nadamo se ), skora obnova čitave zgrade. Od mještana smo saznali i da se u to vrijeme moglo na mnogo više načina zaraditi za život.
– Osima ratarstva i stočarstva, mještani su brali i ljekovito bilje koje je imalo dobru cijenu a i na isplatu se nije trebalo dugo čekati. Ovdje je brdoviti teren pa su i zemlje male i teže za obradu, no zato je u našem okruženju uvijek bilo raznog bilja koje smo tada brali i dobro prodavali, rekla nam je Barica Ivšak koja se prisjetila života u selu u šezdesetim godinama proteklog stoljeća.
– Bili smo mladi pa nam je i zbog toga bilo ljepše, no ljudi su tada bili nekako opušteniji i veseliji. Svaki vikend bile su zabave, a svadbe su se u to vrijeme održavale u kući mladenaca. Barica nam je spomenula i da je četrdesetih godina bio popularan tamburaški sastav u kojem su svirali „mužikaši“ Valent Lučki, Stjepan Harča, Valent Kuntić , Vilim Kuntić. Umjesto traktora, mnogi su za rad na polju koristili snagu konja koje je trebalo i potkivati, a i za popravak mehanizacije u šezedestim godinama bili su zaduženi kovači Valent Lučki i Valent Kuntić, prisjetila se Barica i dometnula da je u selu mnoge kuće zidao Franjo Matus.
Mnogi su se tradicionalno bavili proizvodnjom mlijeka i u selu je prije još samo desetak godine bilo mliječnih farmi, no nakon smrti vlasnika, njihova djeca odselila su u obližnje gradove a farme i kuće ostale prazne.
– Mladi se sve manje žele baviti poljoprivredom, a pogotovo ne sa proizvodnjom mlijeka koje je sve manje cijenjeno, rekli su nam mještani od kojih smo saznali da danas u selu ima svega desetak krava, a mlijeko više nitko i ne otkupljuje.
Uz selo teku dva potoka koji su još do prije nekoliko godina u vrijeme obilnih kiša znali nabujati i poplavljivati gospodarstva. Nekada su na potoku Klenovec bile i vodenice. Vlasnik jedne bio je Valent Štriga, vlasnik drugog mlina bio je Koretić, a treći je bio Faltakov mlin, rekao je naš sugovornik i dometnuo da je zadnji mlin srušen pred petnaestak godina.
Danas Vinarec ima struju, telefon, asfalt i vodovod, no nemaju trgovine ni kafić. U selu je raspelo, a liječnik i veterinar najbliži su u općinskom središtu Sveti Petar Orehovec, gdje je i škola, najbliža trgovina, a i groblje. Mještani za svoje potrebe uzgajaju i vinograde, a na pitanje gdje raste vinova loza od čijeg grožđa se dobiva tako kvalitetno vino koje smo probali, mještani su nam pokazali na Vinarčinu i Stražinec.
Vinarec nema ulica ali ima odvojke Matusi i Slavi koje mještani tako zovu po prezimenu tamošnjih stanovnika. Na autobusnom stajalištu susreli smo i đake kojih u selu ima petnaestak, no obradovao nas je i prizor mlade majke s bebom u kolicima, što je svakako dobar znak za budućnost sela.
Biljana je svoju sreću pronašla u Vinarcu
U šetnji ulicom susreli smo i mladu majku s bebom u kolicima.
– Ja sam se tek doselila ovdje, rekla nam je sramežljivo mlada snaha Biljana Vrbančić, budno pazeći na dvomjesećnu kćerku koja je bezbrižno spavala u kolicima.
– Na sreću u selu nas ima dosta mladih. Mještani se ovdje bave uglavnom poljoprivrednom proizvodnjom, no ja se sada najviše brinem o maloj Emili, rekla je Biljana i dometnula da je lijepo živjeti u Vinarcu.
Mirko Lukavski/Glas Podravine i Prigorja