Na preko 200 metara nadmorske visine, podno Stankovog vrha na Bilogori, smjestilo se naselje Gornja Velika. Prema pričanju njezinih stanovnika, Gornja Velika je dobila ime po obližnjoj rijeci Velikoj koja izvire oko kilometar od sela. Podno sela je livada i šuma koju odvajkada mještani zovu „bežanije“.
Ondje je prema legendi nekada bilo prvotno naselje, no stanovnici su pred naletom turske vojske bježali na brdo gdje njihovi potomci i danas žive. Mještani su nekada živjeli gotovo isključivo od poljoprivrede, ponajviše od proizvodnje mlijeka, no danas je situacija bitno drugačija.
U selu se proizvođači mlijeka mogu na prste nabrojiti, a malobrojni radno sposobni sve više se okreću drugim granama poljoprivrede, ili traže zaposlenje u nekoj tvrtki. Stanovništvo je u mjestu sve starije, a dosta mladih je i otišlo u grad. Vinko Matijaković rođen je u Gornjoj Velikoj a mi smo ga zamolili za kratak razgovor.
– Rođen sam 19. siječnja 1940. godine u gornjoj Velikoj gdje sam i odrastao. U selu je tada živjelo mnogo više stanovnika a susjedi su pomagali jedni drugima. Možda smo tada bili siromašniji, ali smo bili zadovoljniji, napomenuo je naš sugovornik.
Nakon vjenčanja, od roditelja sam za „otpravninu“ dobio šumu i nešto novca pa smo krenuli u samostalan život. Kupili smo malu kućicu koja je bila na mjestu gdje se sada nalazimo. Kućica je bila u lošem stanju pa smo stalno morali nešto na njoj popravljati i „dodelavati“.
Od tasta i punice dobili smo kravicu koja nam je davala mlijeko, a prodavali smo i telad. Tada se za jedno tele dobilo dosta novca koji smo ulagali u gospodarstvo, no mi smo se željeli „brzo obogatiti“ našalio se naš sugovornik i nastavio; – Ubrzo smo odlučili da krenemo na rad u Njemačku kako bi mogli sagraditi novu kuću i povećati gospodarstvo. Posao smo pronašli u Munchenu, a supruga se nakon 26 mjeseci rada vratila kući. Ja sam ostao dulje pa smo od zarađenog novca sagradili novu kuću.
U međuvremenu su nam se rodila djeca – sin Nevenko i kći Marija. Ja sam kupio i novi traktor IMT kojim sam obrađivao naše zemlje, ali i našim sumještanima. Oni mi nisu plaćali novcem već su nam zauzvrat pomagali u obradi, rekao je naš sugovornik i dometnuo da je ubrzo kupio i još jedan traktor.
Gospodarstvo je dobro napredovalo pa su Matijakovići od jedne kravice na početku, nakon nekog vremena u stajama imali 22 grla stoke, a od toga je 9 davalo mlijeko za prodaju. Uz to, privrijedili su i oko 11 hektara plodne zemlje i stvorili jedno od većih gospodarstava u selu.
Jedne su godine, krajem sedamdesetih proteklog stoljeća posadili i duhan, no brzo su odustali. Umjesto duhana, sadili su i pastrnjak, a uzgajali su i ljekovito bilje koje je otkupljivala i dobro plaćala slovenska tvrtka Droga iz Portoroža.
U Gornjoj Velikoj je 1952. godine osnovano i dobrovoljno vatrogasno društvo a mještani su „samodoprinosom“ sagradili i vatrogasni dom. U selu su tada bile i dvije ciglane, pa su mještani sami pravili i pekli ciglu. Vlasnik jedne ciglane bio je Martin Sabolek a druga je bila „Kupčeva“ ciglana. Mještani su uslugu pečenja cigle platili, no sami su osigurali drva za palenje, prisjeća se Vinko.
Ciglane je poslije prvog svjetskog rata imala talijanska obitelj Pividori, pa je tako Gornja Velika imala ciglanu prije Koprivnice. U selu su mnoge obitelji imale i konje, pa je kovač Pero imao „pune ruke“ posla, a bilo je i nekoliko priučenih, ali dobrih zidara, prisjetio se naš sugovornik. Njegova supruga Ankica dometnula je da su u selu bile i vrsne kuharice koje su pripremale hranu za svadbe.
– Vatrogasni dom sagrađen je 1959. i u njemu su održavane svadbe i vatrogasne zabave. Često smo organizirali zabave jer se moglo dobro zaraditi pa su vatrogasci prikupljenim novcem ubrzo sagradili vatrogasno spremište nasuprot doma. Od domaćina smo čuli da je u selu bilo i samoukih majstora kojima zanat baš i nije išao od ruke.
Tako je mjesni seoski „fiškal“ J. R. odlučio sam izraditi bačvu. U zimskim mjesecima u toploj sobi marljivo je pilio i obrađivao dužice, i nakon nekog vremena bačva je napokon bila sastavljena. Nevolja je jedino bila u tome što „majstor“ nije računao da je bačva šira od ulaznih vrata pa nije mogla van iz kuće!
Mještani su se izgleda mnogo bolje zabavljali nekad, nego danas. U to vrijeme nije bilo računala ni pametnih telefona, a i televizori su se pojavljivali tek u većim mjestima. Susjedi su bili više okrenuti jedni drugima, šaleći se na svoj i tuđi račun. Mještani Gornje Velike i tu su imali privilegiju jer su imali svog kroničara. Stjepan Lovreković marljivo je u satiri na papir bilježio sva događanja u selu koja je svake godine čitao na fašničkoj zabavi. Tako su mještani mnogo puta kroz satiru saznali i tajne za koje su mislili da nikad neće izaći na vidjelo.
Danas je u selu svega 25 naseljenih kuća u kojima živi oko 65 stanovnika. Saznali smo da je trenutno u selu 13 stanovnika u dobi od 50 do 80 godina. Od toga od 80 do 90 godina ima 9 mještana, a od 60 do 70 godina ovdje živi osmero stanovnika. Ostali su nešto mlađi, i još uvijek radno sposobni.
Osim vatrogasaca, mještani imaju i svoj nogometni klub „Bilogora“ koji igra u četvrtoj županijskoj ligi, a ponosni su i na svoje nogometno igralište.
Mjesto ima struju, asfalt, telefon i vodovod, a negdje do 1946. godine u selu je bila i trgovina u vlasništvu Stjepana Lovrekovića. U selu je bilo raspelo koje su mještani kasnije ogradili i dobili kapelicu posvećenu Svetom Ivanu Krstitelju, a na taj je blagdan i proštenje u naselju.
Liječničke, zubarske i administrativne poslove mještani obavljaju u Koprivnici. Umrli mještani pokapaju se na groblju u susjednoj Donjoj Velikoj, gdje je vječno počivalište i za stanovnike Hudovljana i Rovištanaca. Od prvog do osmog razreda osnovnu školu u petnaestak kilometara udaljenoj Koprivnici pohađa četiri učenika, a nekoliko ih ide u srednju školu u Đurđevcu.
Obiteljsko gospodarstvo ima Tomislav Belušić, a poljoprivrednom proizvodnjom u selu se još bave i Goran Golubić, Josip Šoštarić, Ivica Šoštarić, Vinko Matijaković, Kristijan Matijaković, Zvonimir Glatki i Ivanka Posavec.
– Četiri proizvođača mlijeka u selu imaju ukupno 45 mliječnih krava, rekao nam je Vinko Matijaković koji je ujedno i najstariji mljekar u selu.
Prošetali smo selom i porazgovarali i s najmlađim proizvođačem mlijeka. Tomislav Belušić nositelj je jedinog OPG-a u selu, a u vrijeme našeg dolaska obitelj je upravo završavala poslove kolinja. Dok je njegova supruga Željka obavljala poslove u kući, Tomislavov otac Ivan i majka Ana upravo su rezali slaninu za čvarke, a sve je pažljivo pratila mala unuka Edita.
– Ovo je samo priprema pred Božićne blagdane, ove godine još dva moraju pasti, našalio se otac Ivan. Obitelj za svoje potrebe uzgaja svinje, no glavna im je proizvodnja mlijeka i tov junadi.
Imaju 17 muznih krava, nešto junica i sedam ili osam bikova, a za svoje potrebe obrađuju tridesetak hektara zemlje. U selu ima i predškolske djece što je za ovakva mala naselja posebno bogatstvo i nova nada za opstanak sela.
Lubenice su u Gornjoj Velikoj rasle i prije domovinskog rata
Većina ovdašnjih stanovnika uvjerena je da su lubenice u Podravinu donijeli Slavonci izbjegli za vrijeme Domovinskog rata. Ankica Matijaković to je demantirala crno bijelom fotografijom snimljenom dvije godine prije rata. Na snimci je Ankica na svojem polju lubenica koje je već u to vrijeme uspješno uzgajala.
– Imali smo jednu zemlju koja je zbog blizine vode uvijek bila natopljena vodom i na noj ništa nije uspijevalo. Slušajući na radiju pjesmu i riječi „ja posadih lubenice pokraj vode studenice“ nabavila sam sjeme i u tajnost na toj zemlji posadila lubenice. Lubenice su obilno rodile pa smo ih naredne dvije godine čak vozili i prodavali na Jadranu, dometnula je Ankica koja je jedno vrijeme uzgajala i kikiriki.
Mirko Lukavski/Glas Podravine i Prigorja
prigorski.hr