Na jednom od niza brežuljaka prostranog bilogorskog gorja uz rub Podravine, smjestilo se malo naselje Brđani Sokolovački. Od općinskog središta Sokolovac udaljeni su svega 8 kilometara, a i smješteni su na brdu, pa nije teško zaključiti otkuda potiče naziv mjesta.
Mi smo nakon kratke vožnje stigli u selo, zaustavivši se pred društvenim domom. Sunce je već pomalo bilo na zalasku, a nervozni psi na cesti svojim su lavežom javljali dolazak stranaca. Iz obližnje kuće na cestu su istrčale Vesna Rajn i njezina susjeda Zdenkica Rajn Kovačević, i pozvale nas u toplu sobu gdje smo porazgovarali o životu u selu.
Vesna je prikupila i podatke o nastanku mjesta, a prema legendi koja se još uvijek prepričava u selu, naselje je nastalo od tri obiteljske zadruge, negdje u 19.-tom stoljeću. Iz doline rijeke Rajne u Njemačkoj, ovdje su se doselila dva brata s obiteljima. Jesu li se nazvali po pokrajini odakle su doselili ili im je to doista bilo prezime, tek, braća su osnovala svatko svoju zadrugu i nazivali ih Gornji, i Donji Rajni.
Negdje u to vrijeme iz Mađarske je doselila i bogata obitelj Šambula , osnovavši svoje domaćinstvo (zadrugu), pa su prema predaji te tri obitelji bile i osnivači naselja. U prilog tome govori i prvi popis stanovništva prema kojem su prvi stanovnici popisani 1880.-te godine kada je popisano 105 stanovnika, a prezime Rajn i danas je najčešće u selu.
Mjesto je u međuvremenu raslo, a prema već spomenutom popisu stanovništva, najviše žitelja u selu je živjelo 1953. godine kada je popisano 149 stanovnika. Od samog početka, mještani su desetljećima živjeli jedino od poljoprivrede. Blizina šume i plodna zemlja stanovnicima je garantirala dobar urod i osigurana drva za ogrjev.
Za gradnju kuća, sve do pedesetih godina proteklog stoljeća stanovnici su si sami proizvodili i pekli ciglu. Sredinom proteklog stoljeća, 1955. -te godine mještani su osnovali i dobrovoljno vatrogasno društvo, a 1969.-te godine sagrađen je i vatrogasni dom. Na žalost, DVD je nakon četrdeset godina prestao postojati a od tada se dugo godina nije koristio ni vatrogasni dom. Prostorije su godinama bile zapuštene a zgrada je bila prepuštena propadanju.
– Na inicijativu nas nekoliko žena, 2009. godine osnovali smo udrugu žena i nazvali je „Prekogorke“ rekla nam je Vesna Rajn, koja obnaša i dužnost predsjednice. Mi žene organizirano smo djelovale i prije samog osnivanja udruge. Organizirali smo mnogobrojne humanitarne akcije i sudjelovanje na raznim manifestacijama, a krenule smo i u obnovu devastiranog i napuštenog vatrogasnog doma. Sanirano je i krovište zbog čijeg je oštećenja dom ubrzano propadao, a dom smo uredile tako da ponovno može služiti za održavanje društvenog života. Općina Sokolovac na čelu s načelnikom Bakšajem pomaže u svemu, pa očekujemo da u skladu s mogućnostima uskoro i nastavimo s obnovom doma.
Danas udruga ima 13 članica, a naše aktivnosti usmjerene su na čuvanje kulturne baštine i običaja sela. U ovo predbožićno vrijeme svake godine organiziramo manifestaciju „Božić u našem kraju“ na koju su se prošle subote, 25. studenoga, odazvale predstavnice oko 25 srodnih udruga.
U našoj udruzi su i Božica Jambrošić i Marica Blažic iz Donjeg Maslarca. Božica je rođena „brđanka“ a Marica joj je dobra prijateljica, a imamo još nekoliko žena koje su otišle iz sela ali nisu napustile udrugu, rekle su nam sugovornice.
Kao i ostali suseljani, i Vesna se od mladosti bavila poljoprivredom. Najprije je to sve bilo na malo, a onda su Vesna i suprug Željko krenuli s ishranom tovljenika za Podravku. To je bilo isplativo pa su mogli krenuti u nova ulaganja. Godine 1990.-te kupili su 30 mliječnih krava i upustili se u proizvodnju mlijeka na veliko.
U to vrijeme u selu je bilo mnogo stoke i iz svake kuće prodavalo se mlijeko. Pred desetak godina zagrebački Dukat je svakog dana iz sela odvozio po 500 kilograma mlijeka, i od toga smo živjeli, sve do pred par godina.
– Sjećam se da je upravo na dan kada smo primljeni u EU, u našem mjestu zatvorena stanica za otkup mlijeka, govori naša sugovornica. Od tada je krenulo na gore, no mi smo još godinu dana nakon toga držali krave. Kada smo na proizvodnji mlijeka već počeli gubiti, rasprodali smo krave, a suprug je otišao na rad u Njemačku. Ja sada ovdje živim sa sinom Stevom, a kći Martina više nije u selu. Za naše potrebe uzgajam svinje i kokoši, a još obrađujemo i 8 hektara zemlje. Ostalu smo dali u najam, pa bi se moglo reći da sada živim od suprugove plaće, dometnula je Vesna.
Druga naša sugovornica, otprije nam je poznata. Viđali smo je već na raznim manifestacijama gdje je izlagala proizvode od mlijeka. Zdenkica Rajn Kovačević živi u obiteljskom gospodarstvu sa svojim roditeljima, a odnedavno i suprugom Branimirom koji radi u Hrvatskim šumama. Osim rada na obiteljskom gospodarstvu, Zdenkica je tajnica, i uz Vesnu jedna od inicijatorica osnivanja Udruge.
– Nositelj OPG-a je moj otac Zdenko, a za proizvodnju kvalitetnih sireva zadužena je majka Katica, objašnjava nam Zdenkica koja majci pomaže u izradi prgica, ali i ocu u poslovima na poljoprivredi.
– Imamo ukupno 38 grla stoke, nastavlja, od toga 15 muznih krava a ostalo su tovljenici. Mlijeko ne prodajemo već pravimo više vrsta sireva. Za svoje potrebe hranimo i svinje i perad. Uzgajamo i tikve za preradu ulja, sadimo i nešto cvijeća, a ove godine posijali smo i kamilicu, kazala je Zdenkica i dometnula da njezina sestra uzgaja i lješnjake.
Osim već spomenutog OPG-a koji vodi Zdenko Rajn, u selu malo veća gospodarstva imaju i Đuro Rajn i Darko Rajn. U selu je i pekara, a osim društvenog doma mještani imaju i kapelicu posvećenu Presvetom Srcu Isusovu i Marijinu.
– Prije izgradnje kapelice ovdje je bilo raspelo za koje je kristov kip kupljen u Mađarskoj, rekla nam je Vesna. Po njega je 1930.-te u Mađarsku išao Jandro Rajn a putovanje je trajalo sedam dana, jer se putovalo kolima. Naša sugovornica Vesna prisjetila se da je prije 36 godina u selu bilo 32 kuće. Od tada je umrlo 44 stanovnika, a rodilo se 32-je djece, od kojih je 20 ostalo živjeti u selu, no samo je četvero zasnovalo obitelj i imaju ukupno osmoro djece. Danas u 14 kuća živi ukupno 51 stanovnik.
Saznali smo i podatak da svi stanovnici koji odluče iseliti odlaze uglavnom u Starigrad nedaleko Koprivnice. Mjesto ima struju, telefon i vodovod. Trgovina im dolazi svakog dana na kotačima, a potrebe za kafićem nemaju jer na obližnjem brdu Bilo uspijeva „noa“ od koje se dobiva poznato vino „tudum“ ili „direktor“.
Đaci od prvog do četvrtog razreda idu u školu u Maloj Mučnoj a viši razredi završavaju se u Sokolovcu, gdje je i liječnik, zubar i veterinar. Na posljednji počinak mještani odlaze na groblje u Gornjem Križu koji spada u općinu i župu Zrinski Topolovac u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji.
„Brđani“ imaju i svoju pekaru
U selu smo susreli i Dijanu Krnjak koja je upravo kod susjeda vršila pripreme za sutrašnje kolinje.
– Rođena sam u „Brđanima“ gdje živim i zajedno s suprugom imam pekaru. Posla ima preko glave jer kruhom i pecivom opskrbljujemo sva okolna sela, rekla je Dijana i istaknula da je selo ugodno za život i da ga ne bi mijenjala.
Mirko Lukavski/Glas Podravine i Prigorje