[SELO MOJE MALO] Prije 30-ak godina dnevno se proizvodilo oko 600 kilograma mlijeka, a danas u selu živi 27 mještana i 12 krava

Na obroncima Bilogore, na 200 metara nadmorske visine smjestilo se naselje Rovištanci. Nastalo na posjedu rovišćanskog vlastelinstva, selo ima dugu povijest o kojoj vrlo malo znamo, pa smo se potrudili da saznamo što više o tome kako se u Rovištancima danas živi, piše glaspodravine.hr.

Krenuvši automobilom, prometnicom iz Koprivnice prema Bjelovaru, već nakon 12-ak kilometara vožnje, po izlasku iz Jagnjedovečke šume ugledali smo tablu s natpisom naziva mjesta. Prema podacima, naselje koje administrativno pripada općini Sokolovac, prema popisu stanovništva u 2011. godini imalo je 58 stanovnika, a prostire se na površini nešto manjoj od dva četvorna kilometra. Kuće su smještene uz cestu, a mještani selo dijele na gornje i donje Rovištance. Naselje je od 1890. do 1931. godine iskazivano pod imenom Rožanci, a 1931. godine selo je imalo čak 189 stanovnika. Godine 1910. u Rovištancima je uz rimokatolike živjelo i 20-ak posto pravoslavnog stanovništva.

Kako bismo saznali kako se u selu danas živi, posjetili smo obitelj Žiković – Marijana i njegovu suprugu Maricu te sina Marija, a kći Andreja se udala i živi u nedalekom Srijemu.

– Rodom sam iz Koprivnice, a odmah nakon prvog dolaska u selo zaljubio sam se u ovaj kraj. U Rovištancima sam imao jako dobrog prijatelja, Marijana Lovrišu, kojeg sam često posjećivao. U to je vrijeme ovdje bila malena kućica s pripadajućom parcelom zemlje koja se prodavala po povoljnoj cijeni. Kupio sam imanje, namjeravajući ovdje boraviti vikendom, no sudbina je odredila drugačije. Tad sam bio zaposlen u Podravki, a upoznao sam i suprugu Maricu koja je također iz Koprivnice i radila je u Slogi. Stjecajem okolnosti bili smo podstanari i često mijenjali stanove, a nakon što dulje vrijeme nismo mogli naći zadovoljavajući smještaj, odlučili smo se privremeno useliti u kućicu u Rovištancima – rekao je Marijan i sa smiješkom na licu objasnio da to „privremeno“ traje već više od 30 godina.

Na posao im je iz sela bilo predaleko putovati pa su dali otkaz, u međuvremenu im se rodila kći, a kasnije i sin.

Marijan je kazao da su se, kao i ostali mještani, i oni odlučili baviti poljoprivredom. Iako su počeli od nule i u kućicu iz grada došli s jednom starom frezom, malo po malo počeli su kupovati krave i zemlju za obradu. Na nesreću, ta im se kućica zbog trošnih električnih instalacija i zapalila, no vrijedni supružnici ubrzo su sagradili novu. U to su vrijeme gotovo svi mještani imali i konje za rad u polju, a naši se sugovornici prisjećaju da su i oni po dolasku u selo „čarali“ kukuruz konjima.

– Mještani su za svoje potrebe na brdu Brezine uzgajali i vinovu lozu. Hranili su i krave za proizvodnju mlijeka pa je mljekara svaki dan iz sela odvozila po 600 kilograma mlijeka. No Marica je ovamo došla iz grada i nije navikla dojiti krave pa ih je obitelj odlučila prodati i kupiti ovce za janjad. Kako to još uvijek biva u našoj poljoprivredi, jedno je vrijeme sve bilo dobro i janjad se prodavala po cijeni od oko 200 tadašnjih njemačkih maraka, no danas je situacija bitno drugačija – objasnio je Marijan.

Kako su nam rekli naši sugovornici, potražnja za janjadi je sve manja, a za jedno janje dobije se oko 400 ili 500 kuna što danas baš i nije isplativo. Zato su stado smanjili, a na 10-ak jutara zemlje siju pšenicu, kukuruz i uljanu repicu koju prodaju u Koprivnici.

Rovištanci su prije 30-ak godina imali više od stotinu stanovnika i barem toliko stoke. Desetak đaka su prva četiri razreda osnovne škole pohađali u Donjoj Velikoj, a naizmjenično su im predavale učiteljice Slađana Ninković, Jelena Jakupec i Maja Sinjerec. Cesta još nije bila asfaltirana pa su mališani tih par kilometara pješačili po šljunku. Blizu naselja je i šuma pa je sve do 90-ih godina proteklog stoljeća u selu radila i pilana koju je vodio sad već pokojni Marijan Kvaternik. U selu je još radio i kovač Miško Ištvanović.

Mjesto je asfaltirano, uz struju i javnu rasvjetu ima telefon i vodovod, no kanalizaciju i plin još uvijek nemaju. Nemaju niti trgovinu ni kafić, a kod liječnika, zubara ili veterinara idu u Koprivnicu. U Donjoj Velikoj im je zajedničko groblje gdje se još pokapaju i mještani Donje i Gornje Velike i Hudovljana. Mjesto, na žalost, ima sve manje stanovnika pa se i radno sposobni mogu na prste jedne ruke nabrojiti. Osim naših domaćina, poljoprivredom se još bave samo Željko Ištvanović, Marijan Janžek, Miško Rajn i Zlatica Maradolac. U selu je 30-ak kuća od kojih je nekoliko praznih. U naseljenima živi još 27 stanovnika, a najstarija stanovnica je Bara Rupe koja je navršila 85 godina. Ipak, Rovištanci imaju i dva đaka. Ana Marija Rodić i Leopold Rodić idu u niže razrede osnovne škole u Koprivnici, a u školu će uskoro i najmlađa, petogodišnja Leonarda Rodić. Iako je stanica za otkup mlijeka odavno zatvorena,u selu je još uvijek i 12 krava, no njihovim se mlijekom tovi telad.

prigorski.hr