Najnovija predstava zagrebačkog Satiričkog kazališta Kerempuh, koju je prema drami “Zmaj” ruskog pisca i dramatičara Evgenija Švarca premijerno u utorak postavio redatelj Aleksandar Popovski, satirična je bajka koja parodira predstavu za djecu, a počiva na izrazito subverzivnom tekstu punom pametno sročenih osuda totalitarizama kao i svakog oblika poslušništva.
Švarcov tekst iz 1944., koji je u Sovjetskom Savezu bio zabranjen, najzrelija je i najpoznatija drama toga istaknutoga dramatičara u kojoj koristi strukturu bajke kako bi unutar algorijske paradigme stvarnosti upisao jasne političke i društvene aluzije.
Narativno gledano, to je priča o vitezu Lancelotu koji luta svijetom u potrazi za nekim koga treba spasiti. Nabasavši slučajno na grad čiji stanovnici već stoljećima pate pod brutalnom vladavinom troglavoga zmaja, on ih odluči osloboditi, tim više što se zaljubi u lijepu djevojku Elsu, ovogodišnju Zmajevu odabranicu za ritualno žrtvovanje, odnosno, podavanje.
Zmaj je, naravno, samo metafora najisturenijeg i najvidljivijeg dijela savršeno organiziranog birokratskog aparata čije izopačene, nemoralne metode otvoreno zlorabe pozicije moći.
Ono što Lancelota iznenadi je nevoljkost i otpor ‘naroda’ prema ideji bilo kakvog napora u smjeru iskoraka iz inercije višestoljetne potlačenosti, jer sloboda podrazumijeva donošenje odluka, izbore, a ljude već i pomisao na snošenje odgovornosti odbija. Čak je i sama Elsa toliko opranoga mozga da se veseli što će umrijeti mlada.
Lancelotova je borba, tako, unaprijed osuđena na propast, jer to je borba s vjetrenjačama: nakon što ubije zmaja, ulogu ‘zmaja’ preuzima dotadašnji gradonačelnik, koji je prije glumio duševnog bolesnika s čestim napadajima shizofrenije, kleptomanije i ostalih manija, ali se, naglo ozdravivši, proglasio pravim zmajoubojicom i samim time njegovim nasljednikom.
Lik gradonačelnika, nakon što kao ‘predsjednik slobodnoga grada’ preuzme sve zmajeve manire i replike, vjerojatno najviše od svih zadire u parodiju.
Popovski, koji je ujedno i scenograf te potpisuje izbor glazbe, Švarcovoj je alegorijskoj kritici vlasti i gluposti pasivne pozicije pristupio poštujući ono što ona u osnovi jest: scenska bajka na rubu nadrealnog i apsurdnog.
Ažurirao ju je brojnim pametno sročenim aluzijama na suvremeni hrvatski kontekst, te umiješao u nju obilje raznolike glazbe – od najpoznatijih ciganskih pjesama, preko Plesa vitezova iz “Romea i Julije” Prokofjeva, Beethovenove dionice “Za Elizu”, Wagnerove svadbene koračnice i slično.
Švarcov je tekst odličan primjer satire koja otvoreno vrišti iz svake izgovorene replike a do te je mjere prigušena da pritom nije doista izrečena niti jedna iole subverzivna misao. U njega je utkan čitav niz matrica i motiva iz zapleta poznatih bajki, elementi srednjovjekovnih legendi o lutajućim vitezovima, brojne društvene i političke aluzije.
Scenografski je predstava uobličena kao neka vrsta opustjelog predvorja paklu, s golemim zlatnim slovima ZMAJ po kojima se glumci penju, koje ruše i preslaguju.
Lancelot, kojeg igra Luka Petrušić, na neki je način glavni protagonist, no Popovski ga je odabrao prikazati tromog, pasivnog, ne iskoristivši Petrušićev odličan glumački potencijal za groteskne, karikirane likove.
Vilim Matula kao Zmaj i Hrvoje Kečkeš kao Gradonačelnik blistaju u nizu slikovitih scena, snažnih glumačkih medaljona koji plijene duhovitošću i preciznošću izvedbe.
Elsu, prvo zaneseno, pa potom zanosno, i naposlijetku tragično glumi Ornela Vištica, Filip Detelić igra gradonačelnikova sina, bipolarnog između okrutnosti i servilnosti; arhivara Šarlemanja, prikrivenoga Cigana i Elsina oca utjelovljuje Vedran Mlikota, a Damir Poljičak, Nina Erak – Svrtan, Ivan Đuričić i Matija Šakoronja su ‘narod’.
Komad parodira dječju predstavu, pa se tako glumci često obraćaju publici kao da razgovaraju s djecom, a tako i ‘odjavljuju’ prvi dio, uz scenske lutke i najavu razrješenja zapleta nakon pauze.
U drugome je dijelu sve brže i zbijenije; Lancelot se nakon godinu dana vraća u grad, uspijeva spriječiti Gradonačelnika u namjeri da silom oženi Elsu, pritom mu održi bukvicu o moralu i pravdi i sve se završava kao u pravoj bajci: dobri pobijede loše, zaljubljeni se konačno spoje, masa skače u ekstazi uz cigansku pjesmu, a sve loše što se ikada dogodilo ostaje zapisano u tajanstvenoj knjizi skrivenoj negdje duboko u spilji.
(Hina)
fah