Rijetko ćete ovih dana u našim selima vidjeti da na remama u dvorištu visi očišćena svinja, što je znak da ta obitelji danas ima kolinje (svinjokolju).

I kad sam vidio prizor da očišćena svinja visi (ne na remama nego ju je traktor podigao), u dvorištu obitelji Mirka i Josipe Šlibar te njihove kćerke Anite u Ceriku, obradovao sam se. Ovdje je danas kolinje. Sjetio sam se narodne: Bolje da propadne selo nego običaj. Kolinje je narodni običaj.

– Danas vam nema tko pomoći pri kolonju. Nema tko pridržati svinju. Na selu je to postao “uvredni posao“.  Kolinja su se uvijek događala u kasnu jesen, ili ranu zimu, tu oko Božića kad temperature padnu, kad je hladnije – kazao je Mirko.

A proizvodi su: slanina, šunka( pršut),lopatica, kare, vratina, čvarci, mast, carsko meso, kobasice ( tlačenica, krvavice, češnjovke, mesnate- za sušenje, pečenice, kulenove seke, hmeljne ), nožice, hladetina, jetrice, suhi jezik, plućica na kiselo…

U nedostatku pomagača, oni koji hrane svinje da bi imali kolinje, odvezu živu svinju u klaonicu. I dovezu kući dvije svinjske polovice pa rade kolinje kako im je volja. No, i u tom poslu postoje zakonitosti i redosljed. Šlibarima su u poslu kolinja pomagali rođaci Željko Šavorić i Tomo Kluković.

– Nisu oni učeni mesari. Svi mi na selu donekle znamo taj posao. Praksa nas je naučila. Gledali smo godinama kak se to radi – rekao je.

Mirkova obitelj hranila je dvije svinje godinu dana. Imale su oko 180 i 160 kilograma.

– Nakon što svinju zakoljemo, stavimo je u limeno korito i vrućom vodom ošurimo, da bismo šelnama strugali, skinuli dlake (svinjska dlaka se nekad koristila za pravljenje četke, a danas je lakše otići u trgovinu i kupiti četku, a i malo ljudi zna napraviti četku, op.a.) I te dvije svinjske polovice unesu se u topliju prostoriju, pa počinje pandlanje. Od svinje se sve iskoristi. Crijeva su se nekada čistila za kobasice (danas se uglavnom u trgovinama kupuju) Iznutrice: srce, jezik, slanina s hrbata, kuha se za tlačenicu (prezvuršt), hladetinu, krvavice. To se stavi u vreću (onu za krumpir) pa se sve zajedno kuha u kotlu. U vruću se stavi da se ne rastepe po kotlu – napominje gazda.

Tada dolazi finiji dio posla: stavljanje mesa u pac (rasol) ukoliko se želi sušiti ili odmah u zamrzivač. Slijede poslovi pravljenja smjese za kobasice: krvavice, mesne kobasice, te priprema slanine za čvarke. Taj će se posao obaviti posljednji. Mirko će dadati i svoj detalj.

– Kad izvadimo svinji utrobu, crijeva su omotana mrenom – masnoćom zvana oporek. Tu masnoću zdinstamo s crvenim lukom i dodajemo u smjesu za krvavice. Tada one imaju poseban šmek, ukusnije su. U svakom poslu, pa i u ovom konačni proizvod ovisi o gazdi ili gazdarici i njihovom ukusu. U kobasice će netko staviti više jedne, drugi druge mirodije, po njegovom ukusu, ali je obvezna kuhana riža – zaključio je.

Dodao je kako je važno reći da se uzorak mesa mora odnijeti u Veterinarsku stanicu u Vrbovec, na pregled radi trihinele. Naime, tako ćemo biti sigurni da jedemo zdravu hranu.

U svakom slučaju kolinje je veoma važan posao u godini u svom kućanstvu na selu. To je najsvečaniji sezonski posao. Kolinje je svečanost obilja ( uz žetvu pšenice  i pospremanje kukuruza). To je kruna jednogodišnjeg hranjenja svinja, a da bi za Božić i Uskrs (bez šunke ne ide), ali i tijekom čitave iduće godine obitelj imalo što staviti na stol za vrijeme objeda. Kolinje će se „čuti“ i na veselicama: rođendanima, obiteljskim obljetnicama, gdje će carevati pečeni odojak, a to je već druga priča.

Dragan Vicković/prigorski.hr