Posljednjih desetak godina bilježimo pad učestalosti kockanja, odnosno igranja igara na sreću, koji se povezuje s prevencijom i zakonskim intervencijama, a u povećanom su riziku mladići, osobito oni zainteresirani za sport, kaže profesor Neven Ricijaš s Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta.

Ricijaš se sa svojim timom s Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta (ERF) u Zagrebu i Klinike za Psihijatriju Sveti Ivan bavi istraživanjima rizičnog ponašanja mladih u kontekstu bihevioralnih ovisnosti.

Navodi kako je oko 2000. godine u Hrvatskoj došlo do širenja i otvaranja tržišta industrije igara na sreću, radilo se o novoj aktivnosti, novim proizvodima i novim rizicima te se izuzetno velik broj srednjoškolaca uključivao u igre na sreću.

Prema rezultatima istraživanja od prije desetak godina, redovito se tada kladilo na sportske rezultate oko 30 posto adolescenata (srednjoškolaca), no taj je postotak do danas smanjen na oko 10 posto, kaže Ricijaš zadovoljan zbog trenda pada iako je, u usporedbi s drugim zapadnoeuropskim zemljama, taj postotak i dalje prilično visok.

Kockanje je muški fenomen, u igrama na sreću više sudjeluju mladići i muškarci pa je kod njih i veća vjerojatnost razvoja problema. Omjer između muškaraca i žena koji kockaju približno je 9:1.

Ricijaš ističe i kako je nemoguće egzaktno znanstveno izmjeriti uzroke trenda pada kockanja među mladima, ali da tome pridonosi cijela mreža zaštite uključujući i zakonske izmjene vezane uz oglašavanje igara na sreću.

Snažan rast tržišta igara na sreću i porast problema ovisnosti doveo je do veće senzibilizacije društva, čemu su pridonijeli mediji, školske edukacije i javnozdravstvene aktivnosti. Također, igre na sreću za mlade više nisu novost, što se kroz fenomen društvene adaptacije povezuje sa smanjenjem njihove atraktivnosti.

No Ricijaš upozorava i da digitalni razvoj donosi nove rizike, osobito zbog rasta online kockanja i problema ilegalnih priređivača igara na sreću.

Sport i klađenje

Kockanje se naziva “nevidljivom ovisnošću” jer ne uključuje unos psihoaktivnih tvari i nema vidljive fiziološke znakove, već se radi o ponašanju o kojem osoba postaje ovisna. Zbog toga osobe s ozbiljnim problemima kockanja mogu dugo izvana djelovati potpuno funkcionalno.

Glavni vidljivi simptomi prvo su vezani uz emocionalne probleme poput zabrinutosti, promjena raspoloženja, problema sa spavanjem, problema u izvršavanju svakodnevnih obveza i slično. Ti su problemi ujedno vezani uz financijske teškoće koje osoba nastoji prikrivati koliko dugo može.

“Kod maloljetnika bi roditelji trebali biti posebno oprezni, ako vide ili saznaju da je dijete prodavalo neke svoje predmete, da pokušava na neobičan ili drukčiji način doći do novca, da im nestaju neki vrjedniji predmeti iz kuće, primjerice zlato ili tehnika, ali i ako dijete ima neke skuplje predmete za koje ne može uvjerljivo objasniti odakle ih je nabavio ili kupio”, ističe Ricijaš.

Emocionalne teškoće ili promjene u školskom uspjehu u adolescenciji često se pripisuju razvojnom razdoblju, pubertetu, nesretnim ljubavima, sukobima s prijateljima i slično pa roditelji dosta kasno povežu i shvate da je u podlozi kockanje. Također, mladi sportaši, kao i oni mladi izrazito zainteresirani za sport, posebno nogomet, u većem su riziku od uključivanja u kockanje, a time i za razvoj problema.

“To je iz roditeljske perspektive dvosjekli mač. S jedne strane, želimo uključiti djecu u sport i sretni smo da su za njega zainteresirani, a s druge strane, zbog izražene povezanosti sa sportskim klađenjem, sport istovremeno predstavlja rizik”, kaže Ricijaš. Poručuje roditeljima da više pozornosti pridaju praćenju svoje djece u kontekstu potencijalnog sportskog klađenja, stavova koje dijete ima o klađenju, iskustvima, razgovorima s vršnjacima o tim temama i slično.

Prevencija u obitelji i u školi

Ricijaš je i voditelj projekta za provedbu preventivnog programa kockanja mladih “Tko zapravo pobjeđuje?” koji se posljednjih desetak godina provodi kroz radionice s učenicima u školama, a po jedno predavanje namijenjeno je nastavnicima i roditeljima. “Što ranije detektiramo uključenost djece u ova rizična ponašanja, povećavamo vjerojatnost uspješnih intervencija”, kaže Ricijaš.

Istraživanja s djecom i roditeljima pokazala su, navodi, da su neki roditelji nedovoljno kritični, pa čak i da dio roditelja ima podržavajuće stavove prema igrama na sreću.

Kao primjer ističe da neki roditelji klađenje i lutrijske igre ne smatraju kockanjem. “Za njih je kockanje samo odlazak u casino ili automat klub. Što je potpuno pogrešno. Igranje svih vrsta igara na sreću je kockanje, od srećke i lota, do ruleta. A sportsko klađenje je ujedno i dosta rizično za razvoj problema vezanih uz kockanje. Podcjenjivanje rizika sportskog klađenja jedan je od velikih izazova s kojima se susrećemo u radu s roditeljima”, kaže Ricijaš.

Objašnjava da je više razloga zašto se u društvu podcjenjuje rizičnost sportskog klađenja u procesu razvoja ovisnosti o kockanju. Jedan je što se povezuje sa sportom, kao generalno vrlo pozitivnom aktivnosti i djelatnosti. Drugi je što roditelji često zamišljaju klađenje kao što su nekada funkcionirale sportske prognoze.

“Uplati se listić na neku utakmicu pa se nekoliko dana ili sati čeka rezultat, što gledanje utakmice i nadmetanje čini uzbudljivijim. No, današnji realitet je drukčiji. Razvojem digitalnih platformi za sportsko klađenje, ova igra, ne samo da ima beskonačnu ponudu koja je dostupna 24/7, već je i vrlo interaktivna, s procesima donošenja odluka i preuzimanja financijskih rizika tijekom same utakmice. Takvi elementi čine klađenje puno rizičnijom igrom, iskustvo za igrače uzbudljivijim, a na mobitelima je dostupno na dlanu, neograničeno”, objašnjava.

Ricijaš ističe da sustavno ulaganje u razvoj socio-emocionalnih vještina mladih predstavlja ključni model prevencije, za koji se njegov tim zalaže.