Razgovarao: Dejan Pernjak
Na današnji dan 1951. godine rođen je Zoran Homen, Picok po rođenju, ali po vokaciji i životu križevčaki Purger, Prigorec, prigorski pajdaš, martinski biskup, Zmaj Bokeljski. Teško je kroz jedan razgovor u nekoj kraćoj formi zabilježiti sve što bi trebalo o Zoranu Homenu znati odnosno sve što bi on volio ispričati. Život prebogat doživljajima, iskustvom, aktivnošću, neumornošću, upornošću i još brojnim drugim epitetima bih mogao opisati Zoranov život. Između ostalog, dobitnik je i Nagrade za životno djelo Grada Križevaca i Koprivničko-križevačke županije kao i mnogih drugih priznanja.
Ovaj razgovor samo je jedna pokušaj davanja sažetog pregleda nekih, naglasak je na nekih, od aktivnosti kojima se u svojih 70 godina života Zoran Homen bavio, stoga su (ne)svjesno neki detalji izostavljeni, odnosno nisu prošli u našem razgovoru.
Povod ovog razgovora su svakako okrugle obljetnice Zorana Homena, koji je točno na današnji dan otišao u mirovinu, a koju je zaslužio u Gradskom muzeju Križevci, čiji je bio i dugogodišnji ravnatelj.
-Stvarno je ovih 5 godina brzo prošlo. I sam se čudimo kuda se to omaknulo. Sad kada kažem 70 godina života onda se sjetim kako smo nekad mislili ‘Kako su to pravi starci!’. Nakon odlaska u mirovinu odabrao sam si put za koji mislim da je najbolji – put aktivnosti, nastavak aktivnosti. Međutim, promijenilo se to, u slikarskom aspektu, da sada radim ono što ja želim, a ne što mi drugi naruče. Naravno, ja sam od toga živio, ali sada radim za sebe i svoju dušu. Nadalje, počeo sam i drugačije koristiti vrijeme, ima ga više, naravno, i onda sam ga posložio tak da se ne bih osjećao neiskorištenim. I ono što posebno sam primijetio, dan je ipak dugačak, sada. Ali, kada radim ono što me zanima ipak je dan prekratak. -kaže Homen koji je dalje nastavio s likovnim tečajevima u Križevcima i Bjelovaru, a prošle godine i u Koprivnici, a na kojima iznjedri brojne buduće likovnjake.
Upravo ti tečajevi pomogli su mu da održi „kondiciju“, ali i da se dalje unaprjeđuje i izgrađuje. -Imao sam i jednu veliku narudžbu. Dakle, radi se od slici od 5 metara za franjevački samostan u Vukovaru. Nadalje, tu je bilo i osam slika za franjevački samostan u Iloku, pet slika gvardijana vukovarskog samostana, pa sam radio i za crkve u Moslavini itd. To sam sve stvarao u vremenu kada je bio onaj najveći lock-down zbog korone. -istaknuo je te dodao kako sada radi na ciklusu na temu mora, nešto što je oduvijek htio raditi.
-Prije toga sam radio dvije smijene. Jedna je bila u Muzeju, a druga slikarska. Jednom prilikom me pitala punica kad sam ja sve to stigao naslikati, a ja sam joj odgovori kako je to najbolje pitanje. -kaže Homen.
U međuvremenu izašla mu je i monografija u nakladi izdavačke kuće Meridijani. -Sreća pa sam ja svoje slike sve fotografirao i imao podatke o njima, pa ih nismo morali puno tražiti i tako smo vrlo brzo imali gotov materijal, gdje je prezentirano mojih 160 slika. -pojašnjava Homen, a broj njegovih slika negdje je između 600 i 1000. -Ne znam točno. -kroz smijeh je istaknuo.
Župna crkva sv. Ane Križevci iz kista Zorana Homena dobila je i novi Križni put, a za koji mu je trebalo 4 mjeseca svakodnevno od 8 do 10 sati rada. -To je bio jedan nevjerojatan posao. Tu trebaš ikonografski pratiti kako su se stvari odvijale, a ja sam tu dodao atmosferu. Želio sam da taj Križni put ljudima bude dostupan, razumljiv. Uklonio sam nepotrebne detalje, očistio sam je i fokus je upravo na onome na čemu treba biti – na Kristovoj drami koju je proživljavao na Kalvariji. -pojašnjava Homen i sjetio se anegdote s posvete Križnog puta, a kojega je posvetio bjelovarsko-križevački biskup mons. Vjekoslav Huzjak.
-Biskup mi je rekao da sam prvi koji je naslikao kako Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ, jer svi slikaju kako Šimun Isusu pomaže nositi onaj zadnji dio križa, a opet je onaj teži na Isusu, dok ovdje Šimun doslovce pomaže Isusu nositi križ. -kazao je Homen, koji je naslikao i dio koji je nedostajao na oltarnoj slici sv. Ane, a taj umetak je oduševio konzervatore, budući da je naslikan kao vjeran nastavak originala.
Brojne su slike svetaca koje je Homen naslikao i koje su završile diljem Hrvatske, ali i šire, od sv. Marka Križevčanina, blaženog Alojzija Stepnica, sv. Dominika, sv. Leopolda Mandića, bl. Marije Petković itd.
Prisjećajući se svojih početaka, kaže da je s oko 19 godina počeo crtkarati, ali da se, po struci, kao početak djelovanja uzima prvo izlaganje djela. -U srednjoj školi sam radio neke krokije ruke, nastavnika i tako. S obzirom da je Podravina izvor slikarstva, ja sam u jednom trenutku, kako sam već slikao, želio slikati uljem. Otišao sam u željezaru, kupio praha i s firnajzom složio sam svoje prve uljene boje. Kad su moji vidjeli da ja slikam, onda je jednom prilikom tata mi kupio prave uljene boje i rekao da naslikam svaki mjesec jednu sliku, prodam i kupim si novi materijal i tako. Ja sam ga pitao da kome bih ja prodao te slike. Međutim, sve se to jednog dana posložilo.
No, najvažniji trenutak u svemu tome je bio moj boravak u vojsci, gdje je moj prijatelj Milan Miletić, danas respektabilan srbijanski slikar, onda mene natjerao da napravim jednu mrtvu prirodu, jer takve stvari koje sam ja slikao u tom trenutku nisu mogli raditi studenti viših godina Akademije. I tako sam ja morao što više detalja prenijeti na sliku i kada ju je on vidio rekao mi je da kada bude gotova da bude to dobra slika. I ja si mislim, što je on to vidio, a da nisam ja. I tako sam ja gledao, gledao i progledao. To je bio ključni trenutak za moje opredjeljenje za hiperrealizam. To je je drugi ambijenti, drugi su to elementi, druge vrijednosti. Imaš realizam i onda skočiš u hiperrealizam, gdje osjećaš boju, miris, okus, površinu, vidiš svaku točkicu, dakle sa svim osjetilima osjećaš sliku. Otkriva se jedan novi, široki svijet, to su stvari koje drugi ne vide. -pojašnjava Homen prisjetivši se riječi velikog slikara Ive Friščića, koji mu je jednom zgodom rekao da je dobar promatrač.
Godine 1981. izlagao je na velikoj izložbi Zagrebački likovni salon, koja je bila žirirana izložba, a koja se održala u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu na Tomislavcu. -Moje su čak dvije slike bile primljene, dok recimo istovremeno je bio odbijen Ljubo Ivančić i još neki poznati slikari. Brat mi je bio u pratnji na izložbi i dobro da je, jer mi ne bi vjerovao. Kod mojih slika se zaustavljala masa ljudi i napravio se čep. Jedna od tih mojih slika, naziva je „Bakin ormarić“, bila je toliko realna da je čovjek izvadio čačkalicu i piknuo je, jer je mislio da su rupe u slici prave. Tada sam doživio veliko priznanje, a i to je bio početak mojeg poznanstva s Igorom Zidićem, koji mi je nakon te izložbe poslao pismo, koji je bio oduševljen. Na preporuku poznatog likovnog kritičara Josipa Depoloa i Igora Zidića potom je održana moja izložba 1982./1983. godine u Galeriji Šire u Preradovićevoj u Zagrebu. – kaže Homen i prisjeća se kako je gužva bila tolika da su promet zakrčili u ulici, a Zidić se bojao da neće doći policija i stvarati probleme.
Homenove slike mogu se tako pronaći i u Beču, Berlinu, Londonu, Kanadi, a posebno je zanimljivo da se jedna njegova slika nalazi i u afričkoj državi Čad. -Meni je to posebno draga slika. Bila je jedna moja slika izložena u Galeriji „Lav“ kod Kamenitih vrata i tada je došao čovjek, koji je bio iz Čada, rekao da ne odlazi od ovdje dok tu sliku ne odnese sa sobom. -ističe Homen te dodaje kako je jednu sliku kupila i žena indijskog veleposlanika, pa je jedna, na sličan način, završila i u Španjolskoj, a jedna je završila i čak kod njemačkog ministra i vice-kancelara Genschera.
Što se tiče likovnih idola Homen je ovdje jasan. -Ja sam svoj. Čovjek se pokušava naći u nekim idolima, osobama itd., ali nakon nekog vremena sam zaključio da je najbolje da sam svoj. -istaknuo je te dodao kako je upravo slika „Bakin ormarić“ ono iskonsko u njemu.
Kroz svoje slikarsko stvaralaštvo uspio je upoznati brojne ljude iz društvenog života kao što je predsjednik Franjo Tuđman, kardinali Kuharić i Puljić, tadašnji predsjednik Dinama (Croatia) Zlatko Canjuga, Ljupka Dimitrovska, Arsen Dedić, Gabi Novak itd. -Brojne ljude sam upoznao i preko naše poznatog liječnika, rengenologa, Dragutina Novaka, koji je radio u Berlinu i bio sam pozvan u to društvo gdje su se, ajmo reći sve te „šnite“ nalazile. On je također bio i strastveni kolekcionar, a s obzirom da je bio Picok, htio je i jednog pijetla. Tako samo se ja našao u društvu Večenaja, Croate, Ede Murtića, i ostalih, koji su dobili zadatak da njemu naslikamo pijetla. Naslikao sam jednu mrtvu prirodu i onda dva pijevca kako se „čepere“ nad tom jabukom. Dođe do mene Joža Generalić i rekao mi doslovce: ‘Čuj stari, ti si naslikao je…og pevca. Svi ostali su senilni!’ – pojašnjava Homen kroz smijeh kako je za sliku posudio preparirane pijevce od šogorice koja je radila na Veterinarskom fakultetu.
Prijateljevao je i s poznatim povjesničarem umjetnosti Vladimirom Malekoviće, a veliki je prijatelj s Mijom Kovačićem, poznatim naivcem, a kome je naslikao portret, koji je Kovačića ganuo do suza. -Nije mi ostao dužan, vrlo brzo mi je uzvratio s jednim staklom. -kaže Homen.
Homen je inače odbio vrlo primamljivu ponudu 2017. godine i to od slikara Zvonimira Mihanovića, koji svoje slike prodaje po Americi 150 tisuća dolara. Naime, Homenu je spomenuo da bi trebao živjeti 300 godina koliko narudžbi prima, stoga mu trebaju asistenti, a do Homena je došao preko Igora Zidića. -Našli smo se u njegovoj vili u Splitu. On je meni ponudio 60 tisuća kuna po slici. Pogledam ženu i mislim si, dvije slike, evo ti auta, pa gdje bum ja prodao svoje slike za tolike novce. I Mihanović je rekao da će njegovi odvjetnici iz Amerike pripremiti ugovor i možemo krenuti s poslom. Međutim, ja bih tada došao u neku vrstu, da ne zvučim pregrubo, robovlasničkog odnosa, ne bih više bio slobodan. Zaključio sam u razgovoru sa svojom ženom Marijanom da meni, nama toga ne treba, jer nam fakat ništa ne fali i imamo za svoje potrebe sasvim dovoljno. Nisam želio ni riskirati zdravlje, vrijeme, ali i raditi ono što me u toj sferi ne zanima. -objašnjava Homen.
-Novac nije presudan, u umjetnosti je presudna sloboda. -ističe Homen te napomenuo da su rijetki slikari koji mogu slikati i mrtvu prirodu i portrete i pejsaže i druge forme.
Također, postoji jedan zanimljiv podatak da je u upravo Homen nacrtao poznate rajčice na Podravkinom koncentratu, koji se ističe po piksama i tubama plave boje. -To je bilo vrijeme velike inflacije, a ja sam za te svoje paradajze dobio 5 tisuća maraka. Auto sam si kupio odmah za to. -kaže Homen, a za jednu plantažu pore Remetinca na limu je naslika o jagode od 3 m, koje su prepune detalja. Tako su nastala i neka slova na nekim mjestima koji su vidljiva još i dana kao što je natpis Mlinar, na silosima kod željezničkog kolodvora.
Svi Zorana Homena znaju kao slikara, muzealca, sv. Martina, ali nekako svima promakne da je primarno zvanje Zorana Homena profesor arheologije. Naime, križevačko područje ima brojna arheološka nalazišta, a mnoga od njih je ubicirao sam Homen, a prije njega, što je posebno napomenuo, dr. Zorko Marković, koji odlazi raditi u Koprivnicu 1978. godine, a na njegovo mjesto kustosa-arheologa dolazi upravo Homen. -80 posto stvari koje su izložene u arheološkoj zbirci stalnog postava Gradskog muzeja Križevci sam ja otkopao na raznim ovdašnjim nalazištima kao što je Ciglana, Beketinec, Kalnik (Igrišće), Karane, Bukovje, Apatovec itd. -pa se prisjetio kako je hodao s nekadašnjim predsjednikom Općine Križevci Đuričićem po Kalniku i iz krtovinjaca je vadio keramiku i šalice gotovo cjelovitog oblika. -Moja profesorica je onda dovela studente na te lokalitete, a danas su i ti studenti profesori na fakultetu. -prisjeća se Homen te napomenuo kako je napisao 60-ak arheoloških članaka o ovdašnjim nalazima i nalazištima.
-Radio sam jedno vrijeme u Arheološkom muzeju u Zagrebu i tamo sam za njih crtao eksponate za njihov Arheološki vjesnik. Dobio sam lovu da sam si odmah kupio cipele i sako, lijepa je to lova bila. -kaže Homen.
Zanimljiva je činjenica, koja je jako malo poznata ovdašnjoj javnosti, da je Homen sudjelovao u iskapanju u Vinkovcima, gdje je pronađena znamenita posuda „Orion“ za koju se smatra da je najstariji indoeuropski kalendar. -Ja sam bio zadužen za crtanje. Gotovo 6 mjeseci smo bili na terenu. Bila je to prava sonda, 53×43 metra na 3,5 metra dubine. -pripovijeda Homen te se sjetio i jedne anegdote.
-Voditeljica na iskapanju kod tadašnje Name je bila Kornelija Minichreiter, a ja sam bio njezin zamjenik. I na tim iskapanjima uvijek je bilo neke zafrkancije o seksu. Pomoćni radnici su strgali štihaču, a mi smo tu dršku oblikovali u oblik muškog spolovila, navukli na tu dršku prezervativ i poklonili je kolegici Minichreiter za rođendan, koja je odlično prihvatila takvu zafrkanciju. -kaže kroz smijeh Homen te napominje kako se osim Brezovljana, jako slabo kopalo na drugim nalazištima, što zbog financija, što zbog (ne)interesa, što zbog drugih nekih razloga.
Arheologiji je mogao biti posvećen sve do razdoblja dok je Muzejom upravljao pokojni Vladimir Srimšek. -Ja sam ga naslijedio i tada sam se više morao držati administrativnog posla i upravljanjem galerije, a moj posao arheologa preuzela je sadašnja djelatnica Lana Okroša Rožić. -objasnio je Homen te dodao kako se percepcija o radu muzealaca u Križevcima gotovo nije promijenilo. Još uvijek u Križevcima se nedovoljno komunicira posao muzealca i cijelo vrijeme se misli da oni ništa ne rade i da samo u kancelariji sjede i čekaju da prođe vrijeme.
-Ja sam svojevremeno znao i na radiju govoriti da tko misli da mi u muzeju nemao što raditi da dođe k nama da vidi sam što se radi. Ja sam npr. Muzeju ostavio 50 tisuća fotografija, koje su jedno svjedočanstvo vremena. Međutim, činjenica je da u nekim kulturnim sredinama se takva pitanja ne postavljaju. To vam je kao da rečete doktoru u bolnici, što mu sad ta sestra treba. U svakom poslu postoje područja koja netko mora raditi. Ja ne mogu raditi posao npr. povjesničara, jer ja nisam povjesničar. Svima su nam puna usta cjeloživotnog učenja, a ovo je primjer da ga ne pratimo. Ja sam namjerno radio puno izložba da ljudi steknu percepciju kako se ovdje nešto događa, pa smo u nekoliko prilika uključili i sam ljude u neke izložbe, gdje su oni svoje vrijednosti donosili. Tako sam saznao da imamo i Stančića u Križevcima, Krizmana, Ivekovića, pa nevjerojatno. -pojašnjava Homen te kaže kako, nevezano za sadašnju situaciju, u Križevcima ima programa.
Bez lažne skromnosti Homen je potvrdio da je dio publike otišao i s njime. -Otišlo je, da, jer su do tada imali sugovornika. Nova ravnateljica ima težak i krvav posao stvoriti novu publiku koja će programe pratiti. Nikada neću zaboraviti kada je ’78 se održala u Križevcima izložba Marijana Kolesara. On je predao pravi spisak ljudi kojima je trebalo poslati pozivnicu, jer neki neće doći ako ne dobiju poziv. Svojevremeno smo znali slati i po 200 pozivnica poštom, pa da se odazove pola je već 100 ljudi. Pazite, danas nitko od profesora raznih naših obrazovno-znanstvenih institucija ne posjećuje muzej i ne dolazi na izložbe. U kulturnim sredinama to je normalno, jer upravo od intelektualaca treba to krenuti i oni trebaju prvi biti ta podrška. Međutim, tu je i smjena generacija, ali gotovo da i nema te mlade generacije koja se interesira. Nema nekih inženjera, koji su zainteresirani za kulturu, umjetnost. -smatra Homen.
Na kraju intervju prisjetili smo se osoba koje su nas napustile u 2020. godini, a s kojima je Zoran Homen surađivao. To su bili Valentin Puževski, Nikola Novosel Miško i Nevenka Husinec.
-Teško je u par rečenica opisati i reći sve što je potrebno o ovim križevačkim velikanima. Miškeca sam upravo ja vozio na njegov zadnji nastup, koji je imao u Kalinovcu i standardno je cijeli put prošao u vicevima, zafrkanciji i smijehu. Takav je bio Miškec.
Valentin Puževski je jedna osoba koja zaslužuje potpuno poštovanje i sjećanje, bez obzira na razno razne priče koje će se pojavljivati i tako. Pamtim ga po tome dok je govorio, skinuo bi sat i znali smo da ćemo imati priču od 45 minuta, dakle jedan školski sat. Druga priča je bila kada smo, kao osnivaču Zmajskog stola u Križevcima, Zmajevi odlučili da mu budemo postavili spomen ploču, on je rekao da bi ju htio vidjeti i ja sam mu uvijek rekao sad vas tu zatamanimo i to je to. Nažalost, neki dan mu se želja i ostvarila. Njegove velike osobine bile su da je bio neobično ustrajan, temeljit, uporan i odličan organizator, a što je pokazao kao i gradonačelnik, bio je pravi profesor, inicijator, a svakako veliki je doprinos njegovoj popularizaciji svetog Marka Križevčanina.
Na kraju nisam očekivao da se nitko iz Grada nije sjetio Nevenke Husinec, koja je utemeljiteljica Križevačkog velikog spravišča. Nitko se nije na sprovodu sjetio spomenuti osobu koja je napravila nešto što već 50 godina okuplja ljude u gradu Križevcima. Ne može se dogoditi da vam takve stvari promaknu. Jednostavno takve stvari se moraju pratiti, moraju se znati odnosno moraš imati nekoga tko takve stvari mora znati. – zaključio je Homen.
