Iza Sanje Prijatelj, ravnateljice Pučkog otvorenog učilišta Vrbovec, četiri su mandata na čelu ove ustanove, a Upravno vijeće nedavno joj je potvrdilo i peti mandat. Sanja Prijatelj zaslužna je za podizanje kulturnog i obrazovnog standarda te stvaranje prepoznatljivijeg kulturnog identiteta našega grada.
Učilište vodi od 2007. godine i tijekom godina rada osmislila je nove programe, uredila prostore, a Učilište je izložbama, predstavama i ostalim kulturnim događanjima privuklo brojnu publiku. U posljednje vrijeme sve više radi kao autorica samostalnih izložbi. Zahvaljujući doktoratu, kojeg je nedavno upisala, najpoznatija vrbovečka turističko-kulinarska manifestacija Kaj su jeli naši stari postat će dijelom znanstvenog istraživanja.
Kad se osvrnete na početak svoga mandata i daljnji rad, što biste istaknuli kao najuspješnije projekte koje ste ostvarili?
Sjećam se da me, kad sam došla u zgradu Učilišta koja je tada bila u djelomičnoj rekonstrukciji, zatekao miris starine kojeg sam pamtila i iz vremena djetinjstva kad sam u Učilište dolazila u kino. Kako sam radila na HRT-u, na radiju i televiziji, bavila se odnosima s javnošću te živjela u Zagrebu, godinama nisam bila u učilištu pa sam ostala pomalo začuđena i pomislila kako se gotovo ništa nije promijenilo. Shvatila sam kasnije da su bila druga vremena, bilo je drugih prioriteta u gradu.
No, moj prioritet bio je završiti rekonstrukciju i dogradnju zgrade pa sam, imajući u vidu programe koje želim realizirati, zapravo došla u pravo vrijeme jer je prostor prilagođen mojoj viziji moderne ustanove za kulturu i obrazovanje. S obzirom na to da sam do tada privatno uvijek sudjelovala u nekim gradnjama, dogradnjama i preuređivanjima, dobro sam se snašla u dogovorima s majstorima, u radovima, nabavama, kompromisima pa smo tijekom godina i završili uređenje zgrade. Veliku pomoć u svakodnevnom radu davale su mi kolege iz Učilišta, jer bez ljudi koji znaju, žele i mogu, bez tima, ne možete uspjeti.
Na početku moga mandata 2007. godine želja mi je bila urediti i ostale lokacije u kojima su sastavnice Učilišta tada radile, tu prvenstveno mislim na Glazbenu školu koja je djelovala u Likovnoj galeriji te u Patačiću u poprilično zapuštenim prostorima. To je i učinjeno što je posljedično povećalo kvalitetu nastave. Trebalo je nabaviti nove instrumente, povećati vidljivost Glazbene škole u našem gradu organiziranjem raznovrsnijih programa za širu javnost. Planirala sam povećati kvalitetu rada autoškole te osnovati muzej, dinamizirati kulturne programe, napraviti galerijski prostor u zgradi Učilišta, verificirati nove programe obrazovanja odraslih, vratiti kino program. Pripremajući se za ovaj intervju, morala sam pogledati u arhivu ne bi li se prisjetila svih tih zbivanja.
Shvatila sam da sam, upornim radom, uz neprestana propitkivanja i prilagodbe, uz potporu obitelji, pomoć kolega iz ustanove, osnivača, potporu zajednice u cjelini, ali i stjecajem nekih sretnih okolnosti, planirano i ostvarila, neke stvari i brže nego što sam planirala. Muzej je otvoren 2012. godine s time da prije moga dolaska Učilište nije imalo niti jedan izložak niti se bavilo muzejskom djelatnošću. Zgrada je uređena, mnoštvo opreme nabavljeno, kino smo digitalizirali i otvorili za javnost te sada možemo imati i 3D projekcije, pomladili smo kolektiv autoškole. No, izazova još uvijek ima te neću mirovati…
Je li vas rad na prikupljanju predmeta za Muzejsku zbirka u dvorcu Patačić podsjetio na vaše radijske i televizijske dane?
Da, jest. Najviše volim terenski rad, volim razgovarati s ljudima, čuti njihove priče, posebice one koje nikada nisu imali kome ispričati, a vrlo su važne za povijest našega grada. A tek kad čujete priče koje kazivači ne žele reći, a onda ih ponese neka emocija i kažu ono što nisu planirali… Kako sam profesorica hrvatskog jezika i književnosti riječi, govor, knjige, tekstovi, čitanje, moderiranje događanja, scenariji oduvijek su me zanimali. Imam osjećaj za jezik i govor, pažljivo slušam što ljudi govore. Kako sam radila na radiju i stekla vještinu slušanja, razgovora, pisanja, montaže, prenošenja emocija bilo mi je lako istraživati teren. Vrbovčanka sam, poznavala sam ljude i shvatila sam kako bismo priče trebali zapisati, a predmete sačuvati. Oduvijek sam voljela putovati, posjećivati galerije, muzeje, gledati kako su tehnički neke stvari riješene što mi je pomoglo u promišljanjima o našem muzeju.
Priča o predmetu je jako važna te se detalji o nastanku predmeta, njegovoj povijesti, vlasniku upisuju u računalni program, svaki predmet mora imati inventarni broj itd. Trudim se zadovoljiti minimum kriterija muzeološke struke pri radu našega muzeja iako nisam kustos. U stvaranju zbirke svojim savjetima pomogle su nam kolegice iz različitih muzeja te zaposlenice Muzejsko dokumentacijskog centra. Znam koje su kvalitete i mane trenutnog postava, imam ideju kako ga osuvremeniti, ali to trenutno nije moguće zbog financijskih i prostornih ograničenja.
Nadam se da ćemo jednoga dana imati kustosa koji će preuzeti zbirku jer već godinama većinu poslova oko muzeja vodim sama, kroz postav vodim sama, često puta radim i preko vikenda bez dodatne naknade. Trenutno radim na novom Statutu kojim će muzej dobiti status podružnice, a nakon toga slijedi dugotrajan postupak usuglašavanja dokumentacije s Ministarstvom kulture koje bi u konačnici trebalo rezultirati upisom Muzeja grada Vrbovca u Registar muzeja, galerija i zbirki što je uvjet za javljanje na razne natječaje.
Kino je zatvoreno 2004. godine što je rastužilo brojne generacije, ali ih zato danas oduševljava moderno kino. Kakav je odaziv publike?
Kino je zatvoreno zbog dotrajale opreme, slabog interesa gledatelja te, kako rekoh, zbog rekonstrukcije zgrade pa je dvorana zadnja uređivana. Nadograđena je pozornica, napravljene garderobe za izvođače, još jedna učionica do dvorane, izlazni prostor. U dvorani smo konačno mogli započeti odražavati koncerte, kazališne predstave. No, bilo je drugih prioriteta u ustanovi pa kako je oprema za digitalno kino bila jako skupa, kino smo konačno otvorili krajem 2017. godine.
Radili smo dobro do korone, a onda smo dvije godine pauzirali jer nije imalo smisla raditi za troje ili 6 gledatelja kako su propisivale mjere. Inače, filmove smo emitirali četvrtkom, petkom, subotom i nedjeljom. No, Vrbovec je premali, preblizu smo Zagrebu, ljudi su zaposleni i ne idu tijekom tjedna u kino pa trenutno emitiramo samo subotom. Uvijek nam je najposjećenija projekcija u 18 sati kada puštamo crtiće ili obiteljske filmove. Kada su žanrovi u pitanju, najviše gledatelja ima na horor filmovima, mladi ih vole.
Prikazujemo i domaće te europske, nezavisne filmove. Naravno da je broj gledatelja na tim projekcijama mali, ali mi moramo poticati tu produkciju, ukazivati na bogatstvo hrvatske kinematografije, odgajati publiku. Članovi smo Kino mreže, udruge neovisnih kinoprikazivača, što nam omogućuje dijeljenje informacija te potporu u nekim našim programima. Surađujemo s vrtićima, školama, radimo edukativne i organizirane projekcije prema njihovim željama i to nas veseli.
Kao što znate naša je dvorana mala, ne možemo je povećati, ali možemo povećati kvalitetu praćenja programa. Stoga smo odlučili ugraditi nove stolce u dvoranu što je dodatno smanjilo broj gledatelja na 110. Uskoro ćemo reorganizacijom prostorija u prizemlju omogućiti više mjesta za posjetitelje u čekaonici jer ćemo iz nje izmjestiti blagajnu i garderobu. Voljeli bismo imati i online prodaju karata, ali s obzirom na to da imamo mali broj sjedala, nikako se ne mogu odlučiti na taj korak jer je implementacija online sustava prodaje karata jako skupa.
Kad već govorimo o kulturi, u sklopu Učilišta djeluje i Kazališna amaterska družina Vrbak. Trebate li nove članove?
Naravno, novi članovi su nam uvijek dobrodošli. Družina je ostvarila zapažene uspjehe, plasirali su se i na državnu smotru kazališnih amatera, dobivali nagrade u različitim kategorijama primjerice u kategoriji najbolja sporedna glumica, kategoriji najbolji tekst. I ove godine pripremaju nešto novo, a spremaju se i na smotru kazališnih družina Zagrebačke županije.
Kao i svi, zbog korone ste izgubili dio publike. Kako je vratiti natrag?
Publiku nastojimo vratiti kontinuiranom prisutnošću u društvenom životu grada što se može samo konstantnim radom, organiziranjem raznovrsnih programa za pojedine ciljne skupine. Ulažemo i u marketing te odnose s javnošću, trudimo se biti aktualni. Suradnja s vrtićima i školama nam je odlična, zahvaljujem na dolascima svih ovih godina jer publiku morate odgajati odmalena.
Pokrenuli smo programe za suvremene umjetnike, radimo s domaćim autorima. U ostvarivanju suradnje sa Srednjom školom Vrbovec nema zapreka, ali kad srednjoškolci trebaju doći sami na neki program, uglavnom se ne odazivaju. Taj segment publike nam je jako zanimljiv, ali još nismo našli pravog načina da ih pridobijemo u dovoljnoj mjeri.
Učilište nudi i programe obrazovanje za odrasle. Ima li interesa za te programe?
Najposjećeniji program je program osposobljavanja za njegovateljice. Znate da na našem području ima dosta domova za starije i nemoćne osobe pa uvijek ima posla za takav profil radnika. Kako Glazbena škola više nije u našem sastavu te se nedavno djelomično iselila s kata naše zgrade, oslobodili su nam se neki prostori te konačno imamo još jednu učionicu na raspolaganju. Naime, do sada smo imali samo učionicu autoškole u prizemlju koja se koristila i kao garderoba prilikom odvijanja programa u dvorani što je utjecalo na rad autoškole, naše funkcioniranje u cjelini.
Osim te učionice na katu uredili smo i zbornicu, Zdravstveni kabinet za provođenje programa njegovateljica i dadilja kojeg smo nedavno pokrenuli te moramo urediti još jedan manji prostor. Time je stvoren kompleks prostora za odvijanje programa obrazovanja odraslih koji udovoljava minimalno-tehničkim uvjetima te ostalim uvjetima koje propisuje Zakon o obrazovanju odraslih.
Upravo je u tijeku osposobljavanje za dadilje kojeg sufinancira Grad Vrbovec, a zajednička nam je želja da polaznice koje će završiti ovaj program otvore svoj obrt za čuvanje djece. Ne znam znate li da je upravo u Vrbovcu otvoren prvi obrt za čuvanje djece u Hrvatskoj, onaj gospođe Palikuća gdje će i naše polaznice ići na praksu.
Edukacija odraslih je jako važna, a do sada je uglavnom prepuštena vlastitim interesima i financiranju. Država je najčešće financirala dugotrajno nezaposlene što je svakako potrebno. No, zaposleni su se uglavnom financirali sami. To se promijenilo donošenjem Nacionalnog plana oporavka i otpornosti kojim se i zaposlenima omogućuje da, unutar svojih kompetencija, pronađu adekvatne programe edukacije koji će biti financirani putem vaučera za obrazovanje. Voljeli bismo verificirati nekoliko programa iz palete onih koje će na taj način financirati država u nadi da će naši sugrađani prepoznati svoju priliku za edukacijom.
Mislili smo ponuditi program za knjigovođe, program za asistente EU projekata, program internetskog oglašavanja i brendiranja. Naravno, to opet iziskuje određena sredstva za nabavu računala, ostale opreme, treba i programe verificirati, naći predavače. Očekujem da će, prema informacijama koje dobivam od ostalih učilišta, biti problem skupiti dovoljan broj polaznika, ali mi tu vidimo svoju priliku pa ćemo pokušati. Na području obrazovanja odraslih nam fali jedna stalno zaposlena osoba s potrebnim kvalifikacijama, znanjem i iskustvom jer većinu poslova oko obrazovanja odraslih obavljam sama. Naravno, uskaču kolegice u segmentu u kojem mogu, ali nas je ionako malo i nemaju svi ovlasti i kompetencije raditi sve niti bi to uopće tako trebalo biti.
Što biste istaknuli kao najveći izazov s kojim ste se susreli u dosadašnjim mandatima?
Izazov je, što se može iščitati iz prethodnik redaka, kako pomiriti različite djelatnosti koje Učilište ima, s obzirom na to da nam nedostaje određen broj kvalificiranih ljudi. Radimo sve i svašta, a ne samo ono što nam piše u ugovoru o radu i međusobno si pomažemo. Mislim da naši korisnici prepoznaju naše napore da udovoljimo njihovim potrebama, ali ne možete stalno biti „Katica za sve“. To stvara pritisak, dekoncentrira, na donosi uvijek zadovoljavajuće rezultate, ljudi postaju nezadovoljni, premoreni, a i ne možete razvijati djelatnosti u takvim uvjetima jer se niti jednoj ne možete, iz objektivnih razloga, dovoljno i u potpunosti posvetiti.
Imamo Autoškolu koja je gospodarska djelatnost, u sustavu je PDV-a i podliježe jednim zakonima, financira se sama dok se s druge strane kultura financira iz gradskog proračuna te podliježe drugim zakonima. Provodimo i obrazovanje odraslih koje podliježe trećim zakonima i također se financira samo, a u našem sastavu je i muzej. Teško je to sve pomiriti.
Koji su vam planovi u novom mandatu?
Neke sam stvari već spomenula. Uskoro ćemo imati novi Statut, želim da muzej dobije status koji mu pripada odnosno da bude u Registru muzeja, galerija i zbirki. Želim inovirati postav Muzeja, unijeti digitalne sadržaje, proširiti ga. Voljeli bismo da se uredi kula Zrinski u kojoj bi mogao biti vidikovac te mini izložba o obitelji Zrinski. Kula je prepoznatljiv simbol našega grada te, iako u toj kuli Petar Zrinski nije rođen, ima kulturnu i turističku važnost za naš grad. Pripremni radovi su već započeli, Grad Vrbovec kao vlasnik kule vodi cijelu priču, a mi ćemo se rado uključiti te osmisliti sadržaje za posjetitelje.
Rado bismo da se uredi i Likovna galerija Vrbovec, na tome također radi Grad Vrbovec, a mi smo potpora u segmentu koji se od nas traži. Stariji Vrbovčani su Likovnu galeriju zvali vila Berković, a u njoj su se održavale izložbe, ostali programi, 80.-ih godina 20. stoljeća izložbe s likovnih kolonija koje je organiziralo Likovno amatersko društvo i Učilište. Neke radove s tih kolonija imamo i mi u svom fundusu te se nalaze u našoj likovnoj zbirci u muzeju. Likovnjaci su zaslužni da se zgrada nije urušila, obnovili su je koliko su mogli, s obzirom na financije, znanje i tehnologiju. Zgrada danas zaista vapi za obnovom, ima svoju prošlost, nadam se i budućnost kao lokacija za umjetničke rezidencije, izložbe, predavanja, radionice.
Svih ovih godina nisam uspjela naći zadovoljavajuće rješenje za logo ustanove pa ću se time i nadalje baviti, a moramo napraviti i novu mrežnu stranicu. Želim se razvijati i kao autorica, vjerujem da su vam poznata izdanja knjiga na kojima sam radila, a u posljednje vrijeme javnosti se sve češće predstavljam kao autorica različitih izložbi. Moja energična, kreativna priroda zahtijeva stalne izazove pa sam se okušala i u svojevrsnom dizajniranju, dekoriranju što se najbolje vidi za vrijeme Adventa na našim božićnim izložbama te na samoj zgradi koju ukrašavam zajedno s kolegicama, kreativkama iz ustanove čime povećavamo našu vidljivost u široj javnosti. Planiram izdati još neke knjige te završiti doktorat kojeg sam nedavno upisala.
Tema rada je Festivalizacija tradicijske prehrane: transformacije kulinarske baštine u kojem ću se, između ostalog, iz znanstvene perspektive baviti i najpoznatijom vrbovečkom turističko-kulinarskom manifestacijom Kaj su jeli naši stari. Višegodišnje iskustvo u radu na realizaciji manifestacije, dosadašnje aktivnosti vezane za muzej, brojne edukacije, radionice na kojima sam bila, posjeti festivalima, proučavanje prehrane znatno će mi olakšati pisanje doktorata.
Šarolika znanja i vještine koje sam stekla radeći u Učilištu, često puta na štetu svoje velike obitelji jer dosta izbivam pa im zahvaljujem na strpljenju i potpori, od velike su mi pomoći i u projektiranju sadržaja i ostalih segmenata vezanim za projekt Interpretacijskog centra Kaj su jeli naši stari koji je u izradi i s kojim se Grad Vrbove planira javiti na natječaj Ministarstva turizma. Naš projektni tim je pod velikim stresom, ulažemo znatne napore da projekt bude razrađen do detalja, smatramo da je ideja odlična te da imamo uporište zašto baš u Vrbovcu imati centar posvećen hrani.
Centar bi trebao bio nulta točka informiranja, edukacije i zabave posjetiteljima koji žele upoznati bogatstvo tradicijske prehrane i enološke baštine, ali i upoznati nove trendove u kulinarstvu, svakodnevnom životu općenito koji se baziraju na Zero waste konceptu. Naši stari su tako živjeli, ništa nisu bacali, ne zato što su to htjeli već zato što su to morali, bili su siromašni, a bilo je puno gladnih usta koje je trebalo nahraniti. Centar će pomicati suživot s prirodom, a cjelogodišnjim programom pokazati da se u Vrbovcu zaista uvijek nešto događa.