Razgovarali smo s Rajkom Ostojićem, nezavisnim kandidatom za Europski parlament na ‘Fair play’ listi.
Bili ste ministar zdravstva, sada ste kandidat za Europski parlament. Zašto ste se odlučili za taj korak?
Više od 60% odluka koje se donose u Europskom parlamentu direktno se odnose na hrvatske građane, to je naš drugi Sabor. Odlučio sam se kandidirati nakon što sam vidio najnovija izvješća Eurostata i Europskog zdravstvenog indeksa o očajnim ocjenama hrvatskog zdravstva. Prema potonjem indeksu, 2015. godine Hrvatsku smo ostavili na 15. mjestu, dok je u izvješću za 2023. pala za devet mjesta. Zanimljivo je da su 2015. godine iza nas bile Crna Gora i Srbija, koje su značajno napredovale. Sada su tri zemlje regije pretekle Hrvatsku: Srbija je na 18. mjestu, Slovenija na 21., Crna Gora na 23., a Hrvatska je tek iza njih, s Sjevernom Makedonijom na 25. mjestu. Nažalost, to je prava slika HDZ-ove zdravstvene politike u posljednjih osam godina. To je pravi slom hrvatskog zdravstva na uglednoj europskoj rang listi. Jasno je, stoga, ne na temelju mojih političkih prosudbi nego na temelju nepristranih statističkih podataka, da je naš zdravstveni sustav, a zdravlje je preduvjet svega ostalog, doživio katastrofu. Statistika je neumoljiva.
Ovim odgovorom Ostojić jasno ističe svoju zabrinutost za stanje hrvatskog zdravstva i motivaciju da kroz rad u Europskom parlamentu pokuša utjecati na poboljšanje situacije koristeći europske mehanizme i resurse.
Koje su najveće rak rane hrvatskog zdravstva, a koje biste pokušali rješavati iz Europskog parlamenta?
Prevencija, prava i informiranost pacijenata te dostupnost zdravstvene zaštite. Naime, mnogo su veće šanse da umrete od neke bolesti ako živite u slabije razvijenim regijama EU, kao što je Hrvatska, nego u najrazvijenijim dijelovima zapadne i sjeverne Europe. To nikako nije u skladu s načelom jednakosti koje zagovaram. U EU ne smiju postojati zemlje prve i druge brzine, ne smije se ukinuti pravo veta. Kad bi se to dozvolilo, onda bi zemlje ‘jezgre EU’ natjerale Hrvatsku i ostale članice da plešu kako one sviraju. Podsjećam da su neke zemlje nazivane pogrdnim akronimom PIGS. Isto tako, u EU ne smiju postojati građani prvog i drugog reda te svima usluge moraju biti raspoložive i pravovremeno dostupne, posebno najranjivijim skupinama.
Prije desetak godina bili smo prvi u EU po pitanju e-zdravstva, i od tada stalno padamo. Upravo se digitalizacija, odnosno Big data i umjetna inteligencija mogu maksimalno implementirati kako u hrvatsko, tako i u europsko zdravstvo. Naravno, treba voditi računa o svim izazovima primjene ovih tehnologija.
Kako ocjenjujete dosadašnji rad naših parlamentaraca po pitanju zdravstva?
Za ocjenu rada postoje izbori i ubrzo će svi dobiti ocjenu od glasača. Ali, po pitanju zdravstva definitivno se moglo učiniti puno više. Naime, danas EU u biti funkcionira i kao ‘federacija’ i kao ‘konfederacija’. Federacija u smislu jedinstvene poljoprivredne i trgovinske politike, a konfederacija u vanjskoj politici – zoran primjer je recentno priznanje Palestine od tri članice EU. Postavlja se pitanje – gdje je tu zdravstvo? Sada je zdravstvo u EU – musaka, tipičan složenac svega i svačega. Ipak, za vrijeme COVID-19 krize dolazi do deklarativne uspostave Europske zdravstvene unije – European Health Union (EHU). Od tada je učinjen minimalni pomak te smatram da je potrebno i po pitanju zdravstva modificirati inicijalni dogovor te da zdravstvo napokon postane dio ‘federacije’.
Naime, ako EU želi biti više od pukog zbroja svojih članica, apsolutno mora započeti uspostavu EHU-a u pravom smislu riječi. Upravo je EU primjer organizacije koja stalno mijenja i nadograđuje politike u kojima djeluje, te stalno proširuje ljudska prava što pozdravljam. Ali, zaboravili su na pravo na zdravlje jer je to temelj svih ostalih ljudskih prava i preduvjet za dostojanstven život. I stoga EHU ako ne odmah, onda što je prije moguće.
Prosječno izdvajanje za zdravstvo kao postotak BDP-a, u EU je 11%, dok je u Hrvatskoj 8%. Koji je vaš stav o tome?
Hrvatska je ispunila obvezu povećanja izdvajanja za obranu iznad 2% BDP-a, na što su se države članice NATO-a obvezale još 2014. Očito je pritisak iz NATO-a urodio plodom. Sad kad je Hrvatska nabavila Rafale, Black Hawk helikoptere i Bradley vozila, definitivno je zrelo vrijeme povisiti ulaganje u zdravstvo. Kako su poslušali NATO, tako će morati poslušati i novi Europski parlament. Izvršit ću pritisak iz Europskog parlamenta da Hrvatska dosegne barem EU prosjek izdvajanja za zdravstvo. Podsjećam da problem koji se može riješiti novcem, uistinu i nije problem. Barem ja kao liječnik, nažalost, to svakodnevno vidim.”
Što se tiče prosječnog iznosa eura po glavi stanovnika godišnje, u EU je 4000 eura, dok je u Hrvatskoj 1800 eura. Smatrate li da bi se u Hrvatskoj taj iznos trebao povećati i na koji način?”
Hrvatski model financiranja zdravstvenog sustava je pretežito Bismarckov model međugeneracijske solidarnosti, a samo djelomično Beveridgeov model prikupljanja sredstava kroz poreze. Potonji se može i treba više iskoristiti, primjerice porez na ekstraprofit i pohlepu, s direktnim usmjeravanjem na poboljšanje hrvatskog zdravstva. Tu mjeru treba shvatiti kao solidarni doprinos, a ne kao porez na uspješne. To je porez na pohlepne.
Također, trebalo bi direktno izdvajati veća financijska sredstva u zdravstvenu blagajnu od strane dijela prehrambene industrije koja u svojim proizvodima ima značajno više prekrivenih šećera i prekrivenih soli. Oni direktno štete zdravlju ljudi i to treba razotkriti. Ogroman problem je i što su naša djeca peta najdeblja u Europi i stoga ne čude podaci o incidenciji i prevalenciji raznih bolesti povezanih s pretilošću. Povećanje ulaganja u zdravstvo kroz ove mjere omogućilo bi nam da postignemo bolje zdravstvene ishode i smanjimo razlike u kvaliteti zdravstvene zaštite između Hrvatske i ostatka EU.”
Nešto o čemu se stalno govori jest prevencija, ali i tu ne stojimo najbolje. Postotak izdvajanja za preventivu, u EU je 6%, dok je u Hrvatskoj 4%. Što bi po vama trebalo promijeniti?
Naš se premijer voli hvaliti Eurostat-om. I doista, kad čitate ta izvješća, rast našeg BDP-a u prvom kvartalu 2024. bio je velik, 3,9%. Svaka čast. Ali samo nekoliko dana ranije u tom istom Eurostat-u iznesene su brojke koje se odnose na prevenciju u hrvatskom zdravstvu. One su pak – čista katastrofa. Prosjek EU izdavanja za preventivu je 200 eura, u Austriji je 550 eura, a u Hrvatskoj samo 50 eura. Pametnom dosta. O tome nismo čuli ni riječi. Gromoglasna tišina. Hrvatska je domovina Andrije Štampara, mi koji smo imali prevenciju kao naš brend i bili smo svjetski prvaci u tome, sada smo skoro najgori u Europi. Podsjećam da je 1 euro uložen u prevenciju ekvivalent 10 eura uloženih u kurativu.
Iz europskih fondova je namijenjeno čak pet milijardi eura za prevenciju, te ću iz EU parlamenta zagovarati povećanje sredstava, kao i njihovu učinkovitu raspodjelu i potrošnju. Sutra je svjetski dan nepušenja i ministar Beroš će podsjetiti na zastrašujuće posljedice pušenja na zdravlje ljudi. Ali što su konkretno napravili po tom pitanju posljednjih osam godina? Ništa. Posljednja konkretna odluka je bila moja kao ministra zdravstva iz 2013. kad sam zabranio aparate za cigarete i naredio uklanjanje kutija za cigarete s trgovačkih pultova kako ne bi mamila mlade ljude. Bilo je jako velikih otpora moćne duhanske industrije, ali sam ih skršio. Od tada nula bodova. Sramota.”
Činjenica je i da je hrvatsko stanovništvo sve starije, a to znači više korištenja zdravstvenih usluga. Kako postići da imamo starije stanovništvo koje je vitalno i samostalno?
Zadnjih 20 godina značajno je promijenjena starosna struktura stanovništva u Hrvatskoj. Naime, dok je 2000. bilo živorođene djece 44.000, 2023. je bilo 32.000, a u posljednjih 20 godina broj naših građana starijih od 80 godina se udvostručio. Slično je i u zapadnoj Europi, gdje ekonomisti beskrupulozno naglašavaju da je starost luksuz, a da svaki luksuz košta. Ja smatram da starost nije i ne smije postati luksuz, nego je zlatno doba života, akumuliranog znanja i kompetencija koje treba prenijeti na mlađe.
Moramo se ozbiljno kao društvo suočiti s tzv. ‘kulturom odbacivanja’ prema starijim osobama. Ako to ne zaustavimo, što je sljedeće? Možda slijedi sličan odnos prema ranjivim skupinama. Duboko sam uvjeren da svaka osoba na svijetu ima ‘zlatnu žicu’, ima talent i potencijal koji treba iskoristiti.
Za postizanje vitalnog i samostalnog starijeg stanovništva trebamo ulagati u preventivne programe, promicati zdrav način života te osigurati dostupnost zdravstvenih usluga i podršku u zajednici. Povećanje sredstava za preventivu i zdravstvene programe usmjerene na stariju populaciju te implementacija modernih tehnologija u skrb za starije mogu značajno doprinijeti poboljšanju kvalitete života starijih građana.”
Podržavate li da liječnici iz javnog sektora odlaze raditi privatno? Također, puno javnog novca se izdvaja i za preglede kod privatnika. Je li to pravi put javnog zdravstva?
Nisu problem privatne bolnice, nego privatni monopol nekih povlaštenih privatnih hrvatskih klinika. Kad sam kao ministar zdravstva zatvorio odljev javnih sredstava iz HZZO-a u privatne džepove, neke tzv. privatne klinike su otišle u stečaj. Zašto? Jer su 95% prihoda ostvarivale iz HZZO-a. To i nisu bili pravi privatnici, nego pijavice i paraziti koje su se čvrsto zalijepile u HZZO. Međutim, čim HDZ dođe na vlast, opet isto, opet privatizacija zdravstva. Kako ste i sami konstatirali u svom pitanju – puno javnog novca se izdvaja za privatnike. Dodao bih, puno previše i nepotrebno.
S druge strane, pravi privatnici su dobrodošla konkurencija javnom zdravstvu. To apsolutno pozdravljam. Konkurencija vas prisiljava na veću kvalitetu i bolje kompetencije. Usporedit ću to s nogometom. Možete voljeti i Dinamo i Hajduk, no morate navijati za jednoga od njih. Ne možete istodobno biti član i BBB i Torcide. Danas svjedočimo da neki doktori rade i u bolnici i u nekoliko privatnih klinika. Sve u jednom. Članovi i BBB, i Torcide, i Armade, i Kohorte, i Funcuta… Podržavam da liječnici rade popodne ili vikendom u hrvatskim javnim bolnicama. Od toga će svi imati koristi, i pacijenti, i doktori, i bolnice.”
Ima li u Hrvatskoj dovoljno liječnika i medicinskih sestara?
Nema. Osobito je značajan problem medicinskih sestara koje su, uz liječnike, temelj zdravstva. Zato treba intenzivnije nastaviti specijalizacije medicinskih sestara, koji je već počeo Hrvatskoj iz hitne medicine. Slične projekte edukacije treba odmah proširiti i u drugim djelatnostima, primjerice primalje, interna medicina, kirurgija, patronaža…
Međutim, istodobno zakonski ih maksimalno zaštiti povećavajući njihove ovlasti u odnosu na trenutačne, jer bi bili u prekršaju unatoč dodatnoj edukaciji i kompetencijama. I naravno, sukladno novim znanjima i odgovornostima značajno im povisiti plaće.”