Uoči obljetnice teškog ratnog razaranja Vukovara aktualizira se i tema transgeneracijske traume, procesa u kojem se vlastita nerazriješena, ratna trauma direktno ili indirektno prenosi na potomke izazivajući im anksioznost, depresiju i noćne more, iako je nisu izvorno doživjeli.

“Prijenos nerazriješene traume osim na drugu, može prijeći i na treću generaciju”, kaže predstojnik Klinike za psihijatriju i psihološku medicinu KBC Zagreb Darko Marčinko, autor knjige Transgeneracijska trauma.

Objašnjava da je osoba koja nije proradila traumu velikim dijelom fokusirana na sadržaje prošlosti.

“Tu se radi o tzv. zamrznutom doživljaju vremena, osoba ostaje fiksirana na teške trenutke vlastite osobne ili obiteljske traume, koja je i dalje bolna i praćena osjećajem nelagode, srama ili razočaranja. Troši veliku količinu psihičke i životne energije na probleme iz prošlosti”, kaže.

Kod osobe na koju je “trauma prešla” mogu biti zahvaćeni ličnost, spoznajno funkcioniranje, emocije kao i međuljudski odnosi.

“Problemi na razini ličnosti mogu biti problem identiteta u smislu da se osoba pita – ‘tko sam ja iznutra’, zatim pretjerano poistovjećivanje s bliskom osobom koja je bila žrtva traume”, objašnjava Marčinko.

Dodaje da se može očitovati i kao potreba za pretjeranim postignućima kako bi se kompenzirali gubici, uz očekivanje da se bude dostojna zamjena žrtvi traume. Objasnio je da spoznajne promjene uključuju sklonost negativnim predviđanjima i strah od nove traume.

“Promjene na emocionalnoj razini očituju se kroz anksioznost koja može biti sveprožimajuća, noćne more kao i periode oscilacija raspoloženja. Povećana je i osjetljivost, rizik nastanka depresije i raznih stresom uzrokovanih poremećaja”, kaže Marčinko.

Prijenos iskustva ratne traume kroz tri generacije 

Opisao je i primjer triju generacija muškaraca čiji su životi vezani uz transgeneracijsku traumu. Muškarac prve generacije nazvat ću ga ‘A’ koji je u svojim 40-im doživio ratnu traumu i bio žrtva zlostavljanja, svom sinu zvat ću ga, ‘B’ koji je bio mali kad se trauma dogodila nije govorio o proživljenom.

Drugi članovi obitelji također su šutjeli o traumi jer su smatrali da tako štite B-a.

Međutim, B je često u djetinjstvu sanjao strahote rata i tek u četrdesetim godinama saznao da je njegov otac bio zarobljen i mučen u planinama.

Kada je krenuo na psihoterapiju povezao je da njegov strah od visine simbolički reflektira patnju koju je proživio njegovo otac.

B je odrastao u kvalitetnog čovjeka s ispunjenim životom, ali stalno ga je pratila anksioznost i nesigurnost te je imao osjećaj da je dužan drugim ljudima.

B-ov sin C osjećao je težinu koju nose djed i otac, a iz razgovora s ocem znao je za djedovu traumu. Kroz psihoterapiju osvijestio je da je njegov otac rastao u napetoj atmosferi koja je utjecala na formiranje njegove ličnosti, a poslije i strahove te nesigurnost, koji su pak utjecali na njegovo odrastanje.

C je od oca dobio poruku da ljude ne treba dijeliti prema podrijetlu, nego da treba tražiti dobro u ljudima.

Uz podršku obitelji i vlastitu psihoterapiju C je uspio prekinuti transgeneracijski lanac u kojem teške emocije imaju primat te sačuvati energiju za svoj obiteljski, društveni i poslovni život.

Šutnja kao obrambeni mehanizam

Marčinko kaže da je šutnja obrambeni mehanizam.

“Tzv. konspirativna šutnja u obiteljima važan je faktor u prijenosu traume koji s roditelja na djecu ide kroz komunikaciju nesvjesnih, potisnutih i odcijepljenih emocija roditelja koji je doživio traumu i nesvjesnog dijela uma djeteta.

Uz šutnju se često vezuje indirektna, neverbalna komunikacija, u kojoj roditelj nedostatak narativa o traumi kompenzira neverbalnim porukama obojenim negativnim afektima (anksioznost, depresija, krivnja, sram), a koje su popratna pojava fragmenata traumatskog doživljaja koji je u zoni nesvjesnog”, kaže Marčinko.

Dodaje da je u obiteljskoj komunikaciji bitno raditi na tome da formalni narativ (vanjska priča) bude u što većoj mjeri u skladu s unutarnjim, subjektivnim doživljajem pripovjedača. Ako postoji jači nesklad između ova dva narativa, anksioznost, nesigurnost i unutrašnja tenzija logične su posljedice.

Pojašnjava da svaki rat nosi jake traume te da je kod nas ova tema i te kako aktualna budući da su se na ovom području u prošlom stoljeću dogodila čak tri rata.

“Američki psihijatar Vamik Volkan koji se bavio ovim problemom ustanovio je kako su mnogi ratovi počeli sintagmom ‘idemo osvetiti naše žrtve’, koja sama po sebi implicira da postoji nerazriješena transgeneracijska trauma kao motiv počinjanja sukoba”, kaže Marčinko.

Dodaje da posljedice nerazriješene transgeneracijske traume u velikoj mjeri oštećuju zdravlje pojedinca jer trauma je veliki teret za psihu, a samim time i obitelji te društvene zajednice. Preporučuje psihoterapiju kao dokazanu terapijsku metodu koja oslobađa od teških sadržaja koje trauma nosi.

“Važan je rad na oprostu i mirenju s problemima prošlosti, jer to oslobađa energiju za djelovanje u sadašnjosti te sprječava prijenos problemskih sadržaja u budućnost. Empatija prema drugima može puno pomoći jer čovjek je čovjeku lijek”, zaključio je Marčinko.