Prve ukrajinske ratne izbjeglice stigle su ovih dana i u Bjelovar koji od samog početka aktivno poziva sve one kojima je potreban smještaj. Vladimir Puskin i njegova obitelj svoje su utočište trenutno pronašli u bjelovarskom izletištu Vinia, gdje dane provode čitajući stravične vijesti koje dolaze iz njihove zemlje, piše večernji.hr
Rat, kaže, nisu očekivali, mislili su da se radi o propagandi. Bježati nisu planirali niti kada su krenule granate, ali kada ga je ruski ratni avion dočekao prilikom dolaska s posla, držeći ga gotovo na nišanu, prelomio je i odlučio odvesti obitelj na sigurno.
– Dolazimo iz grada Poltava koji broji više od 300 tisuća stanovnika i nalazi se u sjeveroistočnom dijelu Ukrajine. Poltava je prijateljski grad s Rusijom, čak govorimo jezik koji je mješavina ukrajinskog i ruskog. Inače, u neposrednoj blizini nalazi se vojni aerodrom što je za nas predstavljalo još veću opasnost. Avioni stalno lete, čuje se bombardiranje. Danima nismo spavali jer cijelo vrijeme slušamo približavaju li se avioni i bombe – prisjeća se dana kada je odlučio pobjeći iz Ukrajine.
Dodao je kako je u subotu došao kući s posla i ispred njega se stvorio ruski ratni avion, spustio se nisko, gotovo na njegovu razinu.
– Pored mene u svom autu bio je susjed i doviknuo sam mu da je najbolje da izađemo da vidi da smo civili. Kada nas je pregledao, avion je uzletio, napravio krug i pomislio sam – To je to, bacit će bombu kada se vrati! – ispričao je.
S prijateljima i obitelji koji su ostali u Ukrajini u svakodnevnom je kontaktu, a situacija ne ide na bolje.
– Strah nas je nuklearnog oružja i ja osobno smatram da će do toga doći. Što se tiče naše vlade i vodstva, zadovoljan sam kako se bore i brane državu, ali strašno je što ne dozvoljavaju muškarcima da napuste države. Ljudi žele mir, tamo nema ništa za nas čak da se rat završi za 10 dana. Moramo misliti na svoje obitelji i djecu. Imam mnoštvo prijatelja iz Rusije koji su također uplašeni i ne podržavaju ovaj rat. Kod njih je situacija također užasna, nemaju hrane niti novca. Što dalje, ne znam ni sam, živimo dan po dan – kazao je Vladimir.
Više pročitajte na večernji.hr