Prorok Amos – pastir kojeg je Bog izabrao da bude nosilac jedne velike poruke

Vrlo škrte biografske podatke o proroku Amosu crpimo iz njegove knjige. On u uvodu svoga proroštva piše: “Riječi Amosa, pastira iz Tekoe. Njegova viđenja o Izraelu u doba judejskoga kralja Uzije i Jeroboama, sina Joaša, izraelskoga kralja dvije godine prije potresa” (Am 1,1).

Time je barem naznačeno mjesto i vrijeme njegova rođenja. Rodio se u 8. st. prije Krista u Tekoi, u Judeji, seocu oko osam i pol kilometara jugoistočno od Betlehema. Selo se nalazi u brdovitom i pustinjskom kraju. U njemu je tamo od izraelskoga kralja Roboama bila mala vojna postaja, dok su preostatak stanovništva sačinjavali seljaci i pastiri.

I Amos je bio pastir. Još nešto znamo o njemu. On sam o tome piše: “Bio sam stočar i gajio sam divlje smokve, ali me Jahve uze od stada i Jahve mi reče: “Idi, prorokuj mojemu narodu Izraelu!” (Am 7, 14-15). Ta su ga zanimanja, a pogotovo proročko, izvukla iz uskoga kruga njegova kraja i postavila na pozornicu javnoga života u Judeji.

Njegov siromašni život razvio je u njemu smisao za Božju veličinu, za Njegovo gospodstvo nad svijetom. Prožet dubokom sviješću o Bogu, prorok je postao Njegov glasnik, koji govori glasno, s ponosom, jezikom punim energije, i one iskonske snage, što katkada u izražavanju odiše hrapavošću. Njegov je izražajni oblik pastira-nomada.

Čujmo ovaj snažni tekst kojim Amos izražava neotklonivost proročkoga poziva!

Idu li dvojica zajedno, da se ne dogovore?
Riče li lav u šumi, ako plijena nema?
Reži li lavić u brlogu, ako ništa ne ulovi?
Pada li ptica na zemlju, ako na njoj zamke nema?
Diže li se mreža sa zemlje, ako se ništa ne uhvati?
Trubi li truba po gradu, da se narod ne uzbuni?
Hoće li kob pogoditi grad, ako je Jahve ne pošalje?
Ništa ne čini Jahve Gospod, a da osnove svoje ne otkrije slugama svojim prorocima.
Lav riče: tko da se ne prestravi?
Gospod Jahve govori: Tko da ne prorokuje? (Am 3,3-8)

Knjiga Amosa sadrži u sebi čudesnu suvremenost, osobito u onim dijelovima u kojima šiba na bogoslužje, koje se svelo na puku vanjštinu, bez sadržaja i duha. Prorok udara i na lažnu sigurnost u vlastiti stav pred Bogom. Vrlo su suvremene i njegove socijalne misli. On je branitelj siromašnih i potlačenih. Protiv varalica i pljačkaša ovako grmi:

Evo što mi pokaza Jahve Gospod:
Gle, Jahve Gospod pozva oganj da kažnjava;
već proždrije veliki Bezdan i uprav poče gutati polje….” (Am 7,4)

Slušajte ovo, vi što gazite potrebnika i satirete uboge u zemlji! Kažete: ‘Kad li će mlađak proći, da prodamo žito, i subota, da tražimo pšenicu. Smanjujuć efu, povećavajući šekel, da varamo krivim mjerama; da kupimo siromaha za novac, potrebita za sandale, i da prodajemo otražak od žita.’ Zakle se Jahve ponosom Jakovljevim: ‘Dovijeka neću zaboraviti nijednoga vašeg djela.’

Neće l’ se od toga zemlja potresti, protužiti svi njeni stanovnici, neće li se sva podići kao Nil, spustiti kao Rijeka egipatska?” (Am 8, 4-8).

Veliki umjetnici uvijek su se nadahnjivali na likovima proroka. Tako je i lik proroka Amosa poslužio nepoznatom majstoru da ga ovjekovječi na najprofinjeniji način na krstionici u Parmi. U koru katedrale u Cefalu prikazan je u već poodmakloj dobi. Neki ga umjetnici, kao majstor Jean Pucelle na jednoj minijaturi, prikazuju kao pastira sa stadom, dok mu se iz visina javlja vječni Bog. U jednoj Bibliji, koja se čuva u benediktinskom samostanu u Admontu, u Štajerskoj, Amos je prikazan za svog razgovora s Bogom. Već sama činjenica da je prorok Amos tako bogato zastupan u ikonografiji, govori o snazi njegove poruke. Ta je poruka bila kroz stoljeća bogato nadahnuće.

Piše: Josip Antolović SJ | Bitno.net

prigorski.hr