Vrijeme je Valentinova. Vrijeme zaljubljenih. Ovo je jedna ljubavna priča. Priča o ljubavi spram traktora, naslova: Stroj se vraća kući.
-A kakav li je to bio traktor? Nije to bilo kakav traktor! To je jedan jedini traktor, koji je bio u posjedu moje obitelji. Koje je to veselje bilo kad smo ga kupili! Kako smo bili ponosni što smo uspjeli kupiti tako veliki i jak traktor. Svi radovi u polju: obrađivanje zemlje, uzgoj žitarica, košnja i sušenje sijena, sve je uz njega postalo daleko lakše. Od milja smo ga prozvali „Stroj“, jer stroj je sve za nas radio i potezao, ono što sami nismo mogli. Srušili smo staru šljivu ili orah ispred kuće, a on je ogromno korijenje ispuknuo iz zemlje. Još sada vidim brata kako sjedi na njemu, napinje te lance oko korijena i poteže s traktorom, sjeća se Snježana i nastavlja:
-A kada smo gradili kuću, i tu je „Stroj“ imao veliku ulogu. Osim što smo s njime prevezli sav mogući građevinski materijal, podigao je i sav beton za gornju betonsku ploču u tačkama. Ja sam imala tu čast voziti traktor prilikom betoniranja. Bila je to svojevrsna pošteda za ženskog člana ekipe, naspram mješalice. Trebalo je voziti traktor polako naprijed nazad kako bi pune tačke betona pomoću užeta došle na 1. kat u šalung. Betonaža je trajala cijeli dan. Pomagali su nam svi prijatelji i rođaci. Moj brat Đuro, bratić Joža i susjed Vladimir s kumom Zidarom, koji je bio glavni majstor bili su na izvlačenju betonske ploče. Naši prijatelji, braća Miljenko i Đuro, na jednoj mješalici, a dva Nenada, naš bratić Nenad i Đurin kumić Nenad, na drugoj. Tako se to onda radilo, jedni smo drugima pomagali.
“Stroj” i ja smo također svoj dio posla pošteno obavili, a kada je sve bilo gotovo, sišla sam s traktora i pala na zemlju. Lijeva noga, sa kojom sam stalno stiskala i otpuštala kvačilo, jednostavno me nije mogla držati. Nekako sam se podigla uz traktor i polako odšepala, a ostatak ekipe mi se smijao:
-Nije to ništa, do sutra ti bude prošlo. To je samo mala upala mišića!- tješili su me. Koliko je tada života i živosti bilo u našem dvorištu! Nakon skoro tri desetljeća, prisjećam se traktora koji je toga dana brundao i pomagao nam ostvariti san o novoj kući!
.. Sanjarim.
Jedan telefonski poziv mi je danas vratio sjećanje na te davne ali i sretne dane. Sjećanje na stroj. Zameo se trag traktoru Zadrugar Landini, zvani Stroj. Saznala sam da je ipak na životu.
-Ne samo da je na životu, nego je kao novi. Ja sam ga obnovio, detaljno, original svaki dio – ističe vlasnik traktora.
Vlasnik bi trebao moju pomoć oko prijenosa vlasništva, jer sam ja jedini živući nasljednik. Navodno bih trebala na sud, zatražiti naknadno pronađenu imovinu. On bi mi nadoknadio troškove oko toga postupka, ako bih mu htjela to ishodovati.
-Hoću, nema problema, kada se potrudio obnoviti traktor, poduzet ću što god bude trebalo da ga može registrirati. Jer, drago mi je da će opet biti u funkciji i da je još uvijek na životu.
-Računam, od 1992. do 2019., 27 godina je prošlo otkako je taj traktor otišao iz našeg posjeda. Točno onoliko, koliko je moj brat Đuro imao kada je kao dragovoljac Domovinskog rata poginuo 1991. Mama je traktor prodala, nije joj tada više bilo ni do života, a kamoli do traktora, koji nije više imao tko voziti, jer je ostala sama u novoizgrađenoj kući. Naime, rano je ostala udovica, kao 50-godišnjakinja s nas dvoje djece, nakon što je otac iznenada umro u 57 godini.
Razgovaram u mislima sa svojim bratom i majkom, (koja je također umrla nakon 4 godine poslije sinove pogibije). Što bi rekli da me sada vide i da znaju kako me pronašao naš traktor, naš „Stroj“, nakon toliko godina?!
-Nazvao me čovjek i rekao da ima traktor koji glasi na brata Đuru H. Uredio ga je. Traktor je bio u lošem stanju kad ga je kupio. Sve je dijelove originalne nabavljao po katalogu za Zadrugar Landinija. Ofarbao ga je, uglancao, izgleda kao novi. Baš me to veseli, da će naš traktor opet imati život, da će biti koristan i da je nekom ponovno stalo do njega, čim se tako potrudio srediti ga. Zato ću učiniti sve što treba da se srede papiri, da ga čovjek može i registrirati. Voljela bih ga vidjeti kako izgleda. Puno je emocija u toj priči.
Na kraju upitam čovjeka bi li možda traktor htio prodati. On kaže da ga nije mislio prodavati, ali zbog svega izrečenog i zbog toga što vidi koliko mi to znači, meni bi ga ipak prodao. To je bilo to, prijelomni trenutak u kojem sam znala da moram vratiti traktor i dobila nadu da će to biti moguće. Suprug me je pokušao odgovoriti od kupnje, jer nije da nam baš traktor i treba. Brzo je odustao od toga, znajući da me nema svrhe odgovarati pa mi je pomogao da ga kupim.
Kupili smo ga. Nisam mogla zaustaviti suze kada sam vidjela „Stroj“, nakon 27 godina! „Da, to je on, naš “Stroj!“, rekla sam kroz suze. Uglancan, ofarban, kao nov.
-Da ga barem sada može vidjeti moj Đuro! I moja mama!- razmišljala sam. Nije tako lijep ni onda bio, ma možda ni kao nov, ali je nama bio najdraži! A ja ću ga vratiti doma, to je moja misija. Vozit će se on opet po Prnjarovcu, a susjedi će se čuditi i diviti kada ga prepoznaju. Govorit će suseljani . Pa to je Đurin traktor! Kako je lijep, kao novi! Je li to moguće? Pa gdje si ga pronašla?
A ja ću im reći:
-Nisam ja njega našla. On je pronašao mene! Da, bit će opet života u našem dvorištu u Prnjarovcu, nešto ćemo smisliti, taj će traktor sve promijeniti. Nije se uzalud pojavio nakon toliko godina!
Stroj se vraća kući!
