Kruh je namirnica visokovrijedna u prehrambenom kao i u duhovnom smislu i oduvijek je smatran plodom zemlje i čovjekova rada kao i božanskim darom. Kroz cijelu svjetsku povijest kruh je bio u središtu zbivanja i uzročnik mnogih sukoba među narodima koji u suštini uvijek predstavljaju borbu za kruh.
Koliko je kruh važan, razvidno je i po tome što je kruh ušao i u molitvu: “Oče naš“ (Kruh naš svagdašnji..) Kruh se oduvijek poštivao. Oduvijek se teško dolazilo do kruha. Nekada je sirotinja za pet ili šest kilograma brašna morala bogatašu kopati cijeli dan, a bez brašna, nema ni kruha.
Govoriti o brašnu, nezaobilazno je govoriti o mlinaru. Ovaj puta riječ je o mlinarici.
Iako je Ljubica Pavliček (66) mlinarica iz Ledine, i u invalidskoj je mirovini, svakodnevno radi u obiteljskoj prodavaonici brašna u Vrbovcu.
-Pa raditi se mora. Svi radimo. I suprug Mladen isto radi iako je u mirovini! -kaže Ljubica.
Ljubičina je obitelj velika. Dvojica sinova, stariji sin Zdravko je mlinar- radnik, a mlađi Zoran je direktor i najvažniji su u „ Pavliček- Trgo- Mlinu“. Iako joj je sin direktor, ipak se zna čija je u kući glavna. Svakodnevni poslovi u trgovini, ipak zahtijevaju veći angažman, a Ljubica je tu da im pomaže.
Ljubica je i baka. -Imam tri unuka i tri praunuka. I svi su muški.- dodaje s osmijehom.
U razgovoru koji vodimo u prodavaonici brašna, uvijek prednost imaju mušterije. Svakog časa netko dolazi. Mušterije vole svoju mlinaricu. Jedna je rekla -Ljubica je naša omiljena mlinarica, za svakoga ima toplu riječ, sa svakim se pospomina riječ dvije. Baš je naša..-
Mušterije donesu svoj karton na kojem je zapisana količina pšenice koju je predao. Na osnovu toga, traže brašno. Ljubica to pomno evidentira i zapisuje.
– Ne smije biti greške. Ljudi su osjetljivi. Mušteriju ne smijemo oštetiti. I zlatno je pravilo: Mušterija mora biti zadovoljna. Mušterija je uvijek u pravu (i kad nije)- rekla je.
I ovaj mlin proizvodi šest vrsta brašna: oštro, glatko, krušno, integralno, crno i pšenično brašno. Brašno je pakirano u vrećice od 5, 10 i 25 kg. Vreće od 50 kg isporučuju pekarnicama u Vrbovcu i okolici. Važni proizvodi su posije i stočno brašno koje se posebno također na selu traži.
Kako je sve počelo?
– Potječem iz obitelji Bešen (općina Preseka ) koja je bila, „dobrostojeća“ obitelj. Imali smo po dva para konja i nekoliko krava. Bilo nas je četvero djece. Dvije cure i dva dečka. Obitelj je odlučila da se ja udam, a nisam imala ni punih 16 godina. Seka je bila daleko mlađa- prisjeća se Ljubica.
Nakon pet godina braka Ljubica je prva otišla u Njemačku, a za pet mjeseci i Mladen je došao za njom.
-Radili smo 15 godina u Njemačkoj (1973.-1988.).u Esslingenu (Stuttgart) u auto industriji – rekla je Ljubica.
Pavličeki su se povratkom u Hrvatsku odlučili baviti mlinarstvom. Uvezli su polovne strojeve za mlinsku industriju i postali su mlinari.
– Mladenovi su i prije imali „mlin na kamen“. Ipak ovo je nešto sasvim drugo. Ovo su elektro – strojevi, posebni za mlinarsku industriju. Bio je to novi izazov- kaže mlinarica Ljubica.
Trebalo se i učiti i privikavati novom i zahtjevnom poslu. To iziskuje dodatne napore. Tu je najvažnija praksa. Praksom se stječe iskustvo, jer vrijednost brašna ovisi više o mlinaru nego o mlinu.
-Moralo se steći najprije povjerenje poljoprivrednika koji deponiraju pšenicu kod nas. Nije išlo lako. Poslije te posao i kvaliteta posla promiče i to je najbolja reklama.
Naše mlinarstvo funkcionira na deponiranju pšenice. Poljoprivrednici ovog kraja: Vrbovec, Dugo Selo, Sveti Ivan Zelina, Žabno, Dugo Selo.. kod nas deponiraju pšenicu koju u mlinu meljemo – zaključila je naša sugovornica.
Dragan Vicković/prigorski.hr