U petak, 19. veljače 2016., kišni je dan u Pavlovcu Ravenskom, prigradskom križevačkom mjestu. Posjetili smo dom Stjepana Rusana (66) i njegovu suprugu Mariju (64) na kućnom broju 12. Kuća supružnika Rusan stara je stotinjak godina, građena je od blata i polagano se urušava. Zatekli smo ih pored stare zemljane peći koja se raspada, skuhati si mogu samo na jednom kutu peći ako imaju kakve hrane. Žive od socijalne pomoći od 35o kuna, oboje boluju od brojnih tegoba, tlak, šećer, nedostatak kalcija…
Marija satima pješke hoda do liječnika koji se nalazi u mjestu Gregurovec, posjećuje ih samo patronažna sestra koja im znači sve na svijetu, jer nemaju živuće familije. Ostali su potpuno sami, a prehranjuju se od malo vrta i jaja od desetak kokoši koje posjeduju. Nemaju niti drva za ogrjev.
Bio sam kod pročelnika Mladena Tenodia u Križevcima koji je rekao da nemam prava na drva niti na bilo kakvu pomoć, rekao je Stjepan Rusan. Dodao je kako mu je križevački gradonačelnik Branko Hrg samo odmahnuo rukom i rekao da ima sastanak u Maloj vijećnici i da nema vremena gledati njegovu papirologiju. Negativan odgovor dobio je i u križevačkom Centru za socijalnu skrb.
Imam dva jutra zemlje koje više ne mogu obrađivati, nemamo ništa. Jednom sam bio u dućanu u Križevcima, pogledao sam koliko košta nova peć, okrenuo sam se i otišao, kazao je Stjepan Rusan. Tih 350 kuna imam za kruh i mlijeko, dodao je.
Bračni par Rusan bio je sretan što smo ih posjetili i što su mogli s nekime popričati. Nemaju ništa, osim suza u očima. Zadovoljni su s kojom toplom riječi, ali sasvim je sigurno da trebaju više od riječi, trebaju pomoć u hrani kako se ne bi još više razboljeli i kako bi preživjeli.
prigorski.hr