Piše: dr. sc. Zdenko Balog
Povjesničaru i piscu Josipu Matasoviću dugujemo kovanicu ‘galantno stoljeće’, kojim se opisuje površinski raskoš i raskalašenost koja obuzima sjevernu Hrvatsku u 18. stoljeću. Prethode, naime puna tri stoljeća turskih ratova, među kojima je posebno kobno bilo razdoblje vladavine sultana Sulejmana Veličanstvenog (1520. – 1566.). Konačno, velikim Bečkim ratom za oslobođenje, granica Osmanskog carstva gura se daleko na istok, a Karlovačkim mirom (Mir u Sremskim Karlovcima, 1699.), Turci su prisiljeni priznati novonastalo stanje. Rasterećena ratova, krvavih borbi i poreza usmjerenih isključivo u obranu, Hrvatska se počela materijalno oporavljati, te sa stoljećem zakašnjenja u krajeve između Save i Drave ulazi barokna raskoš.
Procvali su gradovi Zagreb, Karlovac, Koprivnica, Križevci, obnavljaju se Virovitica, Požega, Osijek. No više od svih procvao je Varaždin. Najljepši grad između Save i Drave, grad bogatih palača, okićenih crkva, snažnih bedema, razvijene trgovine i obrta. Svoj procvat duguje činjenici da je ranije postao sjedištem Generalata, uprave Vojne krajine, te se velik broj dobro plaćenih vojnih i civilnih službenika skrasio ovdje, gradio palače, ladanjske dvorove u okolici, darivao i oporučivao crkve i crkvene redove.
U svojim ‘Uspomenama’ Adam Oršić Varaždin naziva ‘mali Beč’, a čak i danas ova kovanica posjetiocu lijepog baroknog grada ima smisla. Varaždinu je bio sklon i bečki dvor, koji zbog blizine granice i zbog dobrog položaja grada potiče i postavlja sjedišta važnih ustanova u ovaj grad. Godine 1767., kada Kraljica osniva prvu hrvatsku vladu u modernom smislu, Hrvatsko kraljevsko vijeće, logično je njeno sjedište postavila u Varaždin. Vijeće je bilo nosilac najviše zakonodavne i izvršne vlasti, te su se svi velikaši s ambicijama, koji to već ranije nisu učinili, doseljavali u Varaždin. Varaždin je sada i najveći grad u Kraljevstvu, sa 5.000 stanovnika daleko premašuje i Zagreb i Karlovac, te se s njime mogu usporediti samo gradovi Jadranske obale. Ništa nije stajalo na putu Varaždinu da se učvrsti na položaju glavnog grada Kraljevstva.
Točnije, samo kmet Jakob Verček i gladna krmača stali su u tom času na put lijepom i bogatom gradu: 25. travnja 1776., Verček je, kažu, tražio posudu za vodu za gašenje vapna, te je uzeo škaf u kojem su krmači nosili hranu, pa je krmača pojurila za njim. On se uplašio i počeo bježati, a u zubima je imao zapaljenu cigaretu. Spotakao se, pao u slamu i izazvao požar.
Nošen vjetrom, požar se ubrzano proširio od predgrađa te zahvatio i unutrašnji grad. Većina je kuća bila drvena, slamnatih krovova, pa su se cijela predgrađa pretvorila u baklje. Dok se požar smirio, u gradu je izgorjelo oko 400 kuća, više od pola žitelja Varaždina ostala je bez krova nad glavom i bez ičega. Jadni Verček, kojeg su nakon istrage pronašli kao glavnog krivca dobio je za kaznu 24 batine, 12 na trgu u gradu, a 12 u svom selu.
Bio je to u tom času kraj ‘malog Beča’. Grad će se oporaviti, raskošne crkve i palače obnovljene su još raskošnije, a kroz 19. stoljeće grad će se dalje ubrzano razvijati. Ali u požaru izgorjela je budućnost nesuđenog glavnog grada Kraljevstva: Vijeće je odmah nakon požara premješteno u Zagreb, a s njime i svi velikaši koji su participirali u vlasti. Glavni grad za sljedeća stoljeća je određen.
