Malo prigorsko naselje do kojega još uvijek vodi običan poljski put, nosi naziv Kostadinovac. Na najvišoj točki nadmorske visine od 190 metara i na površini od 1,5 kilometra kvadratnog, smjestilo se naselje koje je ime dobilo po obiteljima Kostadinović koje su dugo vremena bile jedine u selu, piše Glas Podravine i Prigorja.
Sredinom sedamdesetih godina proteklog stoljeća, u selu je bilo mnogo djevojaka za udaju, pa su se ovdje priženili zetovi iz Velikog Poganca i drugih okolnih sela. Tako su osim Kostadinovića, u naselju nastale i obitelji Radanović, Dulikavić, Križanić i druge. Naselje je svoj procvat doživjelo 1961. godine kada je prema tadašnjem popisu stanovništva, u Kostadinovcu živjelo 65 stanovnika, što je najviše od kada se stanovništvo popisuje. Mještani su se bavili poljoprivrednom proizvodnjom, a mnogi su radili u jednom od četiri rudnika u okolici, na željeznici ili šumariji.
Osim poljoprivredne proizvodnje, žitelji su za svoje potrebe uzgajali i vinovu lozu na brdu Borik. Svaka obitelj imala je i svoju malu šumu, jer zime su ovdje nekada bile oštre i duge, a grijalo se jedino na drva. U malom selu u slozi su živjeli vrijedni mještani katoličke i pravoslavne vjere. Svako je domaćinstvo imalo najmanje tri ili četiri krave i par konja, a u dvorištu su se šepurile pure, guske i patke. Mihajlo i Nikola Kostadinović bili su imućniji pa su imali i po dva para konja, no u poljoprivrednim poslovima svi su pomagali jedni drugima. Sve se radilo golim rukama.
Ručno se kosilo i žito, slagale su se ‘stavice’ koje su se vozile doma u štagalj i čekalo se da u selo dođe dreš. Tako je bilo po pričanju drugih, a prisjeća li se i on svog djetinjstva, upitali smo posljednjeg iz loze Kostadinovića kojega smo u njegovom domu posjetili ovih dana. Za vrijeme našeg posjeta bio je sam i upravo se vraćao kući iz svog velikog vrta. Polako hodajući i podupirajući se drvenim štakama, zastao je u dvorištu pokraj svog psa čuvara gdje smo započeli razgovor.
foto: Mirko Lukavski
– Pas je inače slobodan, no zbog vaše sigurnosti samo je sad vezan lancem – na početku razgovora ispričao se naš domaćin, a vjeran pas pažljivo ga je slušao.
– Vidite, i ja sam sada vezan za štake, i jedva hodam. Prije dva mjeseca rušio sam drvo koje mi je kod pada prikliještilo nogu, pa sad ne mogu raditi, ali mogu pričati – našalio se naš domaćin.
– Zadnji sam iz loze obitelji po kojoj je selo dobilo ime. Rođen sam 1941. godine u selu gdje sam i odrastao. U osnovnu školu išao sam u Vojakovac, zajedno sa nekoliko mještana. Sjećam se da je u vrijeme mog djetinjstva u selu bilo 15 naseljenih kuća, u kojima je živjelo šezdesetak duša. Svi su se bavili poljoprivredom, a mi djeca obavezno smo vodili krave na ispašu na livade Spašnik, Livadice, Okrajak i druge. Dok su krave pasle, mi dečki igrali smo nogomet, a bilo nas je taman za nogometnu ekipu – kazao je Gojko i napomenuo da si je na nogometu izmaknuo gležanj, a potom ga jakim trzajem sam natrag i namjestio!
– U vrijeme moje mladosti bili su otvoreni rudnici ugljena u Carevdaru, Rajićima, Kloštru Vojakovačkom i Majurcu pa sam i ja prve dinare zaradio u rudniku. Nakon nekoliko godina krenuo sam u svijet i završio u Rijeci. Zaposlio sam se kao zavarivač u brodogradilištu 3. maj u Rijeci. Tamo sam bio u društvu sa nešto starijim radnikom po imenu Mićo. Jednom mi je predložio da idemo u Italiju, no ne preko legalnog prijelaza već ilegalno, preko živice. Naravno da su nas uhvatili, i zatvorili u neku šupu. Nakon nekog vremena došla je Mićina majka Zorka koja je potpisala za nas pa su nas pustili. Mom prijatelju to nije bilo prvi put, no za mene je to bio pravi šok. Prodao sam ručni sat jer još nismo dobili plaću, kupio kartu za vlak i došao doma, u Kostadinovac. Živio sam s roditeljima kojima sam pomagao u poljoprivrednim poslovima. Svi mještani su pomagali jedni drugima, a kad je za vrijeme vršidbe dreš došao u selo, radilo se tako dugo dok svi u selu nisu imali žito na tavanu. Zbog položaja sela i loših puteva, vršilica je došla kod nas tek nakon što su sva okolna sela bila gotova sa vršidbom. Zato bismo zajedno uz jelo i piće proslavili završetak radova. Nekad se za vrijeme kiše nije radilo pa smo imali više vremena za druženje i zabavu. U susjednom Malom Carevdaru živio je harmonikaš Dragec koji je svirao na tim našim zabavama. Zajedno smo slavili katolički i pravoslavni Božić i sve ostale blagdane. Danas se ljudi ne znaju zabavljati, i svi gledaju samo svoja posla. Ja sam u brodogradilištu naučio variti i obrađivati metal, pa sam nakon povratka bio glavni majstor u selu. Upoznao sam i djevojku Milku iz Kloštra Vojakovačkog koja je išla u gimnaziju u Koprivnici i vjenčali smo se 1963. godine. Zaposlio sam se u mesnoj industriji u Križevcima i tamo zaradio mirovinu – kazao je.
Od našeg sugovornika saznali smo da je njegovo selo dobilo struju 1959. godine. Upravo je on kupio prvi radio, a kasnije i televizor i mali traktor marke Zetor, s kojim je preorao mnoga polja. Taj je Zetor i danas u voznom stanju. Gojko i supruga Milka dobili su kćerke Milenu i Ljiljanu te sina Branka koji je na žalost, prošle godine izgubio borbu sa opakom bolesti.
Danas Gojko i Milka na obiteljskom gospodarstvu žive sami, a u ratarstvu pomažu im kćeri i zetovi. Gojko je preživio i moždani udar, pa je, kako nam je i sam kazao, mnoge događaje iz života vjerojatno i zaboravio. Unatoč poodmaklim godinama i bolesti, u njemu je ostala vedrina i volja za životom, jer kako je ponosno naglasio, on je posljednji iz loze Kostadinovića.
Naselje Kostadinovac administrativno pripada gradu Križevcima. Mjesto ima struju, javnu rasvjetu i telefon. Mještani imaju zajedničko groblje u dva kilometra udaljenim Pobrđanima. U tri naseljene kuće živi manje od deset stanovnika, a u nekoliko kuća povremeno stanuju vikendaši. Najstariji mještanin je naš sugovornik. U naselju već petnaestak godina nije rođeno dijete, pa je najmlađa srednjoškolka čiji su roditelji majka Đurđica i otac Kruno.