Ivan Tišov jedan je od najuglednijih predstavnika hrvatske moderne, slikar generacije prvih sljedbenika Vlahe Bukovca, pored Celestina Medovića, Otona Ivekovića i Bele Čikoša, predstavlja reprezentativni uzorak hrvatskog slikarstva prelaza 19. i 20. stoljeća.
Tišov se, poput drugih slikara njegove generacije napaja na vrelu Bukovčeva genija i erudicije, te jedno vrijeme radi uz Bukovca. Bukovac se, naime, na poziv Ise Kršnjavoga 1893. vratio u Hrvatsku, kako bi podupro i pomogao mlade slikarske talente i pomogao utemeljenje hrvatske slikarske škole.
Čini se da Tišov isprva nije bio zainteresiran za dublje slikarske studije nego više za brzu zaradu i lako stjecanje reputacije. Tako Kršnjavi zapisuje da: ‘… je i slikar Tišov stupio u krug Bukovčevih učenika, ali na svoju štetu, na prekratko vrijeme, pa još k tome neposlušan, jer je bio opojen učeničkim uspjesima u Beču’. Prvi su značajni Tišovljevi radovi u to doba njegove alegorijske scene u zagrebačkoj Opatičkoj, gdje Kršnjavi dekorira svoje urede Odjela za bogoštovlje i nastavu, koji je upravo preuzeo.
Gotovo istovremeno Tišov preuzima, zajedno s grupom slikara, veliku narudžbu dekoriranja i slikanja ikona za veliki križevački ikonostas. Obnovu katedrale pokrenuo je križevački vladika Drohobeczki, nedugo nakon imenovanja, te je glavni ukras trebao postati veličanstveni ikonostas po nacrtima Hermana Bollea, u izvedbi prvaka hrvatske moderne.
Suprotno nastojanjima, iz ovog projekta otpao je Bukovac, koji je bio odveć zauzet skupljim narudžbama, a tijekom radova na ikonostasu bilo je mnogo sukoba između naručioca, grkokatoličke eparhije i samih slikara. Tako se u svojim bilješkama Kršnjavi prisjeća: Jednog dana dođe biskup Drohobeczky k meni sav izvan sebe od žalosti, pa mi izjavi da neće primiti slike nekojih naših umjetnika. Narisao mi je olovkom što su počinili.
Pošao sam da vidim. Teškog li jada u ono teško doba političkog umiranja. Jedan od njih da bude sasvim moderan, naslikao je ‘Posljednju večeru’ nalik skupštini dvanaest pustahija, među koje je dospio nekakav njemački privatdocent. Uskrsli Isus izgledao je zelen, kao da je tri nedjelje dana ležao u grobu. Drugi je na pozlaćene ploče nadrljao za nekoliko sati Božić i druge slike s kojih se je biskup osobito zgražao. Morao sam ovu narudžbu opozvati.
S radnjama Tišova i Medovića bio je biskup zadovoljan…’. I doista, nakon biskupova pregleda radova, otpao je Oton Iveković (on je naslikao Isusa ‘kao da je tri nedjelje ležao u grobu’), dok su ostala trojica (Iveković, Čikoš, Medović) dobili uvjetno ‘prolazne ocjene’. U stbari, radilo se o sukobu ‘stare škole’ kojoj je pripadao i Kršnjavi, u mladosti i sam slikar, i modernističke bečke secesije, okupljene oko časopisa Ver Sacrum, čijim idejama su se, suprotno želji svog mecene Kršnjavoga, zanosili mladi hrvatski modernisti.
Nakon otkazivanja usluga Ivekoviću i zadovoljstva Tišovljevom suradnjom, njegov je udjel na križevačkom ikonostasu porastao, te je on na kraju izveo sve prijestolne ikone (donji red ikona sa trima dverima), od ‘velikih slavlja’ izvodi Rođenje Kristovo, te još i Presveto Trojstvo. Pored toga Tišov izvodi i neke kompozicije na zidovima katedrale.
Doprinos križevačkom ikonostasu Tišov je dodatno kapitalizirao. Pored činjenice da je postao poželjan i dobro plaćen dekorativni slikar (Hrvatsko narodno kazalište, sVeučilišna knjižnica!), Tišov je postao tražen izvođač ikonostasa za crkve istočnog obreda. Odmah nakon križevačkog ikonostasa, sa suradnicima Medovićem, te Perošem (koji će kasnije također pokrenuti plodnu produkciju ikonostasa), izvodi ikonostas za pravoslavnu crkvu u Bjelovaru, a odmah potom samostalno izvodi ikonostas za kapelicu u zagrebačkoj gimnaziji na Rooseveltovom trgu.
Ovaj posljednji naknadno je, nakon uklanjanja kapelice iz gimnazije, prenesen u crkvu Svete Paraskeve (Petke) u Bolfanu. Tišov izvodi i ikonostase u Pačetinu kod Vukovara, te u Plaškom. Kada uspoređujemo Tišovljeve ikone u različitim crkvama, moramo primijetiti da su one u Križevcima ipak više kvalitete izvedbe, dok ostale s mnogo manje impulca oponašaju vlastite uzore. Ipak, Tišov je pored Peroša najvažniji autor velike i do sada u umjetničkoj literaturi premalo prepoznate grupe ikonostasa proizašlih iz križevačkog ikonostasa u stilo hrvatske moderne.
Zdenko Balog/prigorski.hr