Potres u Dubrovniku – 6. travnja 1667.

6. travnja 2020. Autor: prigorski.hr Vremeplov Potres u Dubrovniku – 6. travnja 1667.

foto: Zdenko Balog


Očevici kažu da je trajao samo nekoliko sekundi, svećenik koji je služi misu u tom trenutku, zapisao je da je potres trajao toliko koliko je njemu trebalo da na latinskom izgovori “Muka gospodina našega Isusa Krista”.

Procjenjuje se da je imao snagu 7.4 Richtera. Za usporedbu Zagreb je pred dva tjedna poharalo 5.3 (ili 5.5 prema nekima), a onaj najrazorniji zagrebački potres iz 1880. bio je 6.4 Richtera, uz napomenu da Richterova skala nije linearna nego eksponencijalna.

Bila je srijeda Velikog tjedna, oko 8-9 sati dopodne. Lijepi Dubrovnik udario je snažan potres koji je izazvao rušenja, istovremeno dogodila se lavina stijena sa strmih obronaka Srđa, te tsunami, koji višekratno povlači more i ponovo se u visokim valovima vraća, razbijajući brodove u luci i obalu.

Razaranje u gradu posebno je potencirala činjenica da je veći dio grada građen na nasipanim prostorima između obale i poluotoka Lausa (Lave), bez previše čvrstih temelja.

Odmah nakon potresa uslijedio je požar, jer su se otvorena ognjišta obrušavala kroz drvene grednjake dubrovačkih višekatnica. Prema različitim podacima odmah je izginulo3.000 – 5.000 žitelja, 50% – 80% stanovništva grada. Ubrzo se raširila pošast, jer nije bilo moguće dovoljno brzo raščišćavati ruševine i uklanjati tijela, te je zavladala pljačka i bezvlađe.

Mnogi su se nastojali domoći vrijednosti iz ruševnih palače, te nisu prezali ni pred čime.

Ljubomorni takmaci dubrovačke moći na moru razveselili su se da je prirodi uspjelo ono što njima nikako nije u utakmici za trgovačku prevlast na Mediteranu i ostalim morima svijeta.

Dubrovnik, koji je vještom diplomacijom uspijevao stalno održavati ravnotežu među utjecajem velesila istoka i zapada, našao se pod pritiskom, te je prijetio gubitak dugo stjecanog položaja slobodne Republike.

Mletačka i turska vojska koje su bile u tom vremenu u ratu, približile su se gradu kako bi procijenile snagu i mogućnost da se Dubrovnik uopće brani, no tu je opet došla do izražaja dubrovačka diplomacija, te su bez oružja uspjeli odvratiti i jedne i druge.

Potom, nakon što su ruševine raščišćene, mrtvi pokopani, Grad se počeo oporavljati. Sve lađe koje su bile na morima daleko od grada, noseći velik dio bogatstva grada, bez izravnih šteta su nastavile svoje poslove, te se grad počeo financijski oporavljati i obnavljati.

Porušene i previše oštećene palače i crkve poput Dubrovačke katedrale i svetog Vlaha, zamijenjene su novim baroknima, još sjajnijim i ljepšim, dok debeli bedemi nisu pretrpjeli veće štete.

Zlatno doba Dubrovnika zauvijek je prošlo. No tome nije razlog samo veliki potres (kako bi Dubrovčani rekli, “velika trešnja”, nego i gubitak strateškog značaja Mediterana za svjetsku trgovinu. Iako dubrovačke lađe plove svim morima svijeta, morske velesile su sada neke druge.

Dubrovnik se tresao stoljeće i pol ranije, 1520., kada nije pretrpio veće štete. Neusporedivo su manje bile i štete koje su nastale 1979., kada je Crnu Goru potreslo 7.0 stupnjeva Richtera.

Nakon 1667., pored svetog Vlaha, suzaštitnik Dubrovnika postao je sveti Emidije, malo poznat talijanski svetac, zaštitnik od potresa!

Zdenko Balog

Facebook Comments