‘PODRAVSKI MOTIVI’ KRSTE HEGEDUŠIĆA 120 godina od rođenja umjetnika 26. studenoga 1901. – 26. studenoga 2021.

26. studenoga 2021. Autor: prigorski.hr Vremeplov ‘PODRAVSKI MOTIVI’ KRSTE HEGEDUŠIĆA 120 godina od rođenja umjetnika 26. studenoga 1901. – 26. studenoga 2021.


Uz današnju 120-godišnjicu rođenja jednog od najvećih likovnih umjentika 20. stoljeća u Hrvatskoj, Krste Hegedušića, želja nam je podsjetiti na njegov ciklus ‘Podravski motivi’, te na predgovor uz ovo izdanje, kada su se kreativno susreli jedan od najboljih kistova sa najboljim perom 20. stoljeća u Hrvatskoj. ‘Podravski motivi’, Krste Hegedušića spadaju među najvažnije cjeline – cikluse hrvatske umjetnosti 20. stoljeća, te možda na najbolji način sažimaju likovni idiom Grupe Zemlja. Radi se o mapi od trideset i četiri crteža, naglašeno socijalne tematike. Crteži su tiskani u posebnoj ediciji 1933. godine, uz predgovor Miroslava Krleže.

Ne umanjujući fundamentalni značaj ove zbirke, treba naglasiti da se Krležin predgovor s pravom smatra jednako vrijednim dijelom cjeline, štoviše, ne samo najboljim programskim tekstom likovne grupe Zemlja, nego i najboljim pratećim tekstom uz neku likovnu zbirku u cijeloj povijesti hrvatske umjetnosti.

Krsto Hegedušić, iz hlebinske obitelji, slučajno je rođen u Petrinji, 26. studenog 1901., da bi se obitelj već za nekoliko godina vratila u Hlebine, gdje je odrastao.

Studira na Likovnoj akademiji u Zagrebu kod Becića i Krizmana, te se rano opredjeljuje za zavičajne motive i realistički pristup. Oduševljava se Brueghelom, a radom je blizak Groszu, mada je ovaj tek nekoliko godina stariji od njega. Sa grupom umjetnika osniva Grupu Zemlja, u kojoj, pored Drage Iblera, predstavlja ključnu osobnost.

U razdoblju djelovanja 1929. – 1935. umjetnici Zemlje nameću nove standarde hrvatskoj likovnoj umjetnosti, te ju postavljaju uz bok europskim trendovima i događanjima. Pored nemjerljivog doprinosa kojega Zemljaši daju hrvatskoj umjetnosti 20. stoljeća, u nasljeđe nam ostavljaju gotovo jednako vrijedan poklon, Hlebinsku školu tzv. Naivnog slikarstva.

Hegedušićevi ‘Podravski motivi’ snažna su naturalistički obojena galerija stvarnih likova iz donjih i srednjih slojeva društva, seljaci, nadničari, prosjaci, bogalji. Slike koprivničkih predgrađa i podravskih sela bez uljepšavanja, bez unakazivanja, prisni, neposredni, životni. Poput Dapčevih fotografija predratnog Zagreba, možemo ih, uz neporecivu umjetničku ulogu, promatrati kao dokument jednog vremena.

Zanimljiv je Krležin pristup: erudicijom svestranog intelektualca, Krleža diskutira pitanje ljepote, gotovo i zaobilazeći sam predmet svog predgovora, ali determinirajući ga izokola, gotovo magijski nevidljivo:

‘Da li su djevice Pietra Vanuccia Perugina danas, nama bezvjercima i bezbožnjacima lijepe zato jer prikazuju Bogorodicu po strogim crkvenim pravilima ili jer su to plavojke kojima teče još i dan današnji med po kosi, a meso im je svježe kao breskva i u onim žutim mačjim očima ima mnogo više seljačkog, umbrijskog, sitog zdravlja, nego anđeoski nadstvarne tajnovitosti?

Na nas danas djeluje više materija Bogorodičina šala, prozirna kao voda i protkana zlatom, nego bilo kakvo kanonsko ili programatsko stanovište njenog slikara, koji nije bio umjetnik zato jer je vjerovao u Bogorodičino bezgriješno začeće, nego zato jer je znao da nam prikaže jednu blondinu koje već davno nema, a ipak još uvijek živi pred nama i smije se iz svog okvira.’

Zatim se u zaključcima cijelog nadahnutog eseja o ljepoti, u iznenadnoj peripetiji usredotočuje na Hegedušića:

‘U tim Hegedušićevim motivima ima humora, ali taj humor sličan je onoj legendarnoj zmiji što je zadavila Laokoona. Hegedušić se smije stravično kao umirući obraz i kroz njegove svinjske trgovce, goniče i mešetare što zaudaraju po luku i špeku, kroz tu galeriju prosjaka i padavičavaca, pustolova i konjokradica i zvjerokradica, progovara demonska i nasmijana naša stvarnost.

Idile njegovih ovrha, scene okajavanja šumske štete i prekraja cestoredarstvenoga reda, ta lirika „naše domaće“ kupice vina na blatnom stolu, pijanoga glasa tambure u svijetu konjskih jabuka i žutih, kravljih vodopada, taj rasap drmeša, ražnjeva i rasparanih vreća, svi ti naši slikarski neopjevani elementi dobili su u Hegedušiću svog pjesnika.’

Kako državna uprava nije dijelila Krležino suptilno estetičko oduševljenje zemljaškim temama u Hegedušićevom radu, kao i u radu ostalih Zemljaša, rad grupe je zabranjen 1935., šest godina nakon što je Grupa osnovana. Umjetnici Zemlje nastavili su plodne umjetničke karijere, svaki za sebe, no godine Zemlje ostale su neponovljena pojava i po inovativnosti i po kreativnosti članova tokom razdoblja djelovanja.

Zdenko Balog