Petra Zember iz Male Rasinjice, prije tri godine doživjela je neobično iskustvo, koje si ni do danas ne može racionalno objasniti. Naime, tog 4. kolovoza 2014. godine, kako tvrdi, ničim izazvana zaljuljala se krunica koja je visjela na zidu.
-U očekivanju poziva majstora iz Ludbrega, gdje nam je automobil bio na popravku, suprug i ja smo igrali šah. Nakon završene partije ustali smo se od stola i u tom trenutku začuli jako šuštanje. Pogled nam se zaustavio na krunici koja se viseći na čavlu njihala najmanje pet, šest puta u jednom pa u drugom smjeru – govori nam Petra Zember.
Kaže kako se nije radilo o potresu niti o propuhu, jer je sve bilo zatvoreno. Smatra da je to bio nekakav božanski znak onomu što će kasnije uslijediti.
-Prije nego što sam vidjela krunicu kako se njiše, prolazila sam teško životno razdoblje, a nakon toga događaja osjetila sam duševni mir i raspoloženje koje ne mogu opisati riječima. Kao da je od tada svim mojim tegobama došao kraj – objašnjava nam Zember i nastavlja priču o neobičnim pojavama koje su potom uslijedile.
-Kod krunice se počelo pojavljivati plavo svjetlo. Doduše, na nekoliko sekundi pa bi nestalo. Ponavljam, da sam samo ja to vidjela, mislila bih da mi se pričinja, ali ga je vidio i moj suprug, koji može potvrditi sve ovo što govorim – uvjerava nas gospođa Zember i dodaje kako nikada ne bi lagala o takvi stvarima samo da bi na sebe skrenula pozornost.
Molitva je, kaže, njezin redoviti ritual prije spavanja, i najčešće joj se u tim trenutcima pojavljuju različite slike pred očima.
– Prvo se pojavila slika crkve kakvu nikada u životu nisam vidjela, ali meni je bila toliko jasna da sam zamolila sinovljevu djevojku da prema opisu koji sam joj dala pokuša na internetu naći tu crkvu s brojnim tornjevima. Kada mi je pokazala neke crkve koje su sličile onoj koju sam vidjela, odmah sam među njima prepoznala milansku katedralu.
Nemam objašnjenja zašto baš ta katedrala i što bi to moglo značiti, ali ja sam je jasno vidjela onakvom kakva je na fotografijama. Uslijedile su i druge slike tijekom molitve, a najčešće se radi o oblaku oblika muške glave koji se navlači na svjetlost koja se pojavljuje, ali je ne može prekriti jer ona uvijek prodire kroz oblak – govori ona.
Budući da se Zemberovi bave poljoprivredom i stočarstvom, imaju i brojnu stoku na svom gospodarstvu, a životinje su, kaže, te koje su prve reagirale na njezinu blizinu.
-Životinje su počele slušati samo mene i neobično su mirne u mojoj blizini. Ako, primjerice, naša krmača Numi ode u selo, uopće se ne osvrće na poziv mojega supruga, ali kad je ja pozovem natrag bespogovorno se vraća. Krave se također drukčije ponašaju, vesele se svakom mom dolasku, a dok ih muzem potpuno su mirne pa imam dojam da čitaju moje misli i kao da nekim neverbalnim načinom komuniciramo – govori nam Petra.
No tim neobičnim pojavama tu nije kraj. Slike u glavi Petre Zember ne prestaju, a najneobičnija je ona koja se pojavila u vidu tkalačkog stana kojega, kaže, nikada nije vidjela uživo niti je radila na njemu, ali je osjetila da ga mora nabaviti.
– Ispričala sam o tom svom viđenju suprugu i krenuli smo u potragu za tkalačkim stanom koji smo pronašli kod jedne žene u Lukovcu. Trebalo ga je sastaviti i osposobiti za rad, a ni suprug ni ja nismo o tome znali baš ništa. Otišli smo na imanje dr. Hećimovića vidjeti kako izgleda tkalački stan, a on nas je odmah upozorio da nema šanse da ga sami sastavimo, a kamoli osnujemo te nas je uputio u Virje gdje bi nam jedna gospođa mogla pokazati kako se to radi, ali je također bio uvjeren da nam tek poslije toga ništa neće biti jasno.
Ipak, nismo otišli u Virje, nego sam ga ja sama, prema slikama koje su mi se svaku večer vrtjele pred očima, sastavila. Trebalo je navesti više od 200 konaca, ali meni to nije bio problem. Tkalački stan sam osnovala i počela tkati, a da se nikada ranije u životu time nisam bavila niti mi je tko pokazao kako se to radi – ispričala je.
Dodala je kako je ista situacija bila i s izradom drvenih kipova. Čim su se pojavile slike znala je da će se i u tom poslu morati iskušati.
-Uzela sam dlijeto i počela izrađivati ljudske i životinjske likove iz drveta kao i razne druge oblike. Iako nikada neke stvari nisam ni probala raditi, slike koje mi se pojavljuju vode me i ja im se moram prepustiti. Kad to osjetim, moram sve drugo ostaviti i posvetiti se samo tome, a sve drugo mora čekati – objašnjava ona.
Uz slike koje vidi, osjetila je i neobičnu toplinu koja ju nekad jače, a nekad slabije prožima, a najviše njezine dlanove.
-Kad me nešto zaboli, približim svoje dlanove bolnome mjestu i bol mine – priča te dodaje kako tu svoju energiju nije iskušavala na drugima, ali njoj osobno pomaže.
Zember na kraju kaže kako ni sama ne zna zašto se baš njoj sve to događa. Ljudska radoznalost tjera je da traga za objašnjenjima, ali i dodaje kako je sve to Božja volja i kad bude trebala znati Bog će joj sigurno dati odgovor i na to pitanje.
Snježana Omrčen-Čeko/Glas Podravine i Prigorja