OSNUJ KOMISIJU! O klijentelizmu i uhljebima u doba naših pradjedova i prabaka

Poznata izreka ‘Ako ne želiš da se posao obavi – osnuj komisiju!’ pripisuje se britanskom državniku Winstonu Churchillu. S pravom ili ne, u svakom slučaju ako ga W. C. i jest prvi ovako sažeo, princip je mnogo stariji. Zanimljivo je podsjetiti na jednu komisiju koja je djelovala u Križevcima i okolici tijekom 1764., prije više od 250 godina.

Dogodilo se da je negdje u svibnju 1764., grof Josip Kazimir Drašković, veliki župan Križevačke županije obaviješten da je stavljen na čelo komisije koja treba izravnati razmirice između civila i vojske u pograničnim područjima. Takve su razmirice zbog dvojne administracije bile stalne, te su se u njih uključili čak i crkveni redovi. Franjevci u Križevcima bili su skloni vojnoj upravi, a pavlini civilnoj.

No, krenimo redom.

Josip Drašković bio je imenovan županom osam godina ranije. Naslov ‘velikog župana’ zapravo je bio samo dobro plaćena sinekura, bez ikakve obaveze da se upliće u poslove županije. Malobrojne je operativne poslove županije (u okvirima apsolutno centralizirane države) vršio podžupan. Župan nije boravio u županiji, rijetko je i svraćao u nju. Položaji župana rotirali su se među najvišim velikašima, koji su ionako boravili u Varaždinu ili na ladanju.

Tako je Josip Kazimir došao, najprije u Cirkvenu, jer su tamo navodno krenuli neki problemi. Zajedno s njim i nekoliko velikaša, koji su također imenovani u komisiju, a s vojne strane general Beck sa grupom visokih časnika. Zasjedati su počeli 15. svibnja.

Bez ikakvih uputa, svi su skupa sjedili za stolom i gledali se, ne znajući što bi počeli. Od dosade počeli su se svađati kome pripada koje mjesto za stolom, čiji je položaj časniji i slično. Onda su konačno iz Beča došle upute da se obiđu pogranična naselja gdje treba očekivati probleme, da razgovaraju sa žiteljima i potom slože dva izvještaja, civilni na latinskom, a vojni na njemačkom.

Potom da oba izvještaja prevedu, civilni na njemački i vojni na latinski. I da ne poduzimaju ništa nego da samo pišu izvještaje. Nakon Cirkvene obišli su Dubravu, pa potom Kalnik, Glogovnicu, Rasinju i Gradec. Potom su obilazak proširili i na Koprivnicu i Viroviticu, i dalje uz strogu uputu da ništa ne poduzimaju.

Zadržali su se sve do božićnih blagdana, i zanimljivo je zabilježiti da je grof Drašković, boraveći ovo vrijeme u Križevcima kumovao krštenju djece nekih otmjenih križevačkih obitelji.

Sljedeće godine, nakon ‘zimskih praznika’, ponovo su se sastali, obilazili uglavnom ista mjesta, te po završetku obilaska sastavili opširne izvještaje na latinskom i njemačkom. Sve zapisnike potom je župan Drašković odnio u Požun (Bratislavu), gdje je tada boravila kraljica, te joj ih osobno predao. Nakon toga ništa nije poduzeto, a žitelji su se dalje sami nosili sa svojim problemima, kao i prije zasjedanja Draškovićeve komisije. Ipak, dobrohotni župnik Josipović u spomenicu je zapisao da su svi sporovi riješeni na obostrano zadovoljstvo.

Krčelić ogorčeno zaključuje kako su članovi povjerenstva ‘za ništa ne poduzimati’, za svoj rad primali dnevnice u basnoslovnim iznosima: Drašković 12 rajnskih forinti, grof Patačić 8, Bedeković 5, a ostali po 4, ukupno 45 forinti dnevno. A povjerenstvo je zasjedalo mjesecima, možda i cijelu godinu.

A sve je to platio, kako Krčelić (netipično za jednog pripadnika aristokracije), ogorčeno zaključuje, ovaj bijedni puk!

Zdenko Balog – prigorski.hr