Obitelj Mekovec iz Vinarca dugo godina se bavila mješovitom poljoprivrednom proizvodnjom. Imali su po četiri krave za mlijeko, a hranili su i nekoliko svinja. Poljoprivrednom proizvodnjom na malo bavili su se još i njihovi roditelji a Verica i Stjepan samo su nastavili tradiciju. Hranili su i telad za prodaju, no za razvoj svog obiteljskog gospodarstva na kraju su izabrali svinjogojstvo.
Krave su rasprodali a 2002. godine sagradili su farmu i počeli s uzgojem svinja.
– Krenuli smo s desetak krmača različitih sorti, rekla nam je Verica prilikom našeg posjeta ovom gospodarstvu, a dok smo mi razgovarali u toploj sobi, suprug Stjepan je vani s majstorima radio na gradnji sušare. – Svinje smo baš kao i većina naših suseljana, i prije hranili za sebe, a nešto i za prodaju, nastavila je naša sugovornica.
Kada smo vidjeli da cijena mlijeka pada, a od prodaje svinja se nešto može i zaraditi, odlučili smo pokušati sa tovom svinja. Na desetak rali zemlje sijemo kukuruz i ječam, no kukuruz, ječam i soju moramo i kupovati jer nam nije dostatna za ishranu.
Za naše potrebe trebali bi imati barem još toliko zemlje. Ovo je brdoviti teren i parcele su male i zahtjevnije za obradu od onih u nizini. Imamo vlastite traktore i svu potrebnu mehanizaciju osim kombajna, no za tako malo zemlje nije nam niti potreban. Nismo sve strojeve kupili odjednom, kako smo koje godine uspjeli novca izdvojiti, tako smo i kupovali, svake godine ponešto, napomenula je.
Razgovarajući o troškovima na ovoj svinjogojskoj farmi, saznali smo da se godišnja ulaganja kreću oko 200 tisuća kuna. Treba kupiti sjeme žitarica, umjetno gnojivo i sredstva za zaštitu, a tu su i izdaci za gorivo i niz drugih troškova. Također, kupujemo i sjeme za osjemenjivanje. Često je potrebno pozvati i veterinara koji dolazi iz obližnjeg Sv.P. Orehovca i čije se usluge plaćaju.
– Danas imamo dvadesetak krmača različitih rasa. Landras je jedna od najboljih pasmina bijelih svinja. Poznat je po dobroj plodnosti i po visokoj mesnatosti. Prasad već nakon mjesec dana postiže težinu do sedam kilograma. Piatren ima vrlo izražene šunke i lopatice, a osim po visokoj mesnatosti, to je pasmina s malim postotkom masti. Imamo i pasminu Durok. To su velike svinje a krmača može oprasiti od 9 do 12 prasadi. Meso ima veći postotak masti pa je kvalitetnije za sušenje i preradu, ukratko nam je objasnila naša sugovornica.
– Jedna krmača prasi se dva puta godišnje, i mi stalno imamo odojke, ali i „stokolaše“ za prodaju. Sada je vrijeme kolinja pa kupci traže teže svinje, od 150 i više kilograma. Na proljeće i u ljetu, traže se obično „stokilaši“. Sami uzgajamo, krmače, nazimice i tovljenike.
Trenutno se više isplati imati tovljenike od odojaka, koji su pak skuplji za Božić i na proljeće i ljeto, kada je za njima veća potražnja. Nemamo nikakav ugovor za prodaju, no u zadnje vrijeme svinje se lako prodaju. Problema zna biti sa naplatom prodane robe, pa smo tako i mi kao i mnogi naši suseljani ostali bez svojeg novca.
Razgledali smo farmu i upitali domaćine razmišljaju li o povećanju proizvodnje.
– Na našem obiteljskom gospodarstvu osim supruga Stjepana i mene, radi i naš sin Mario. Sretni smo što je odlučio ostati doma i nastaviti s uzgojem. Sa nama živi i moja majka Barica koja također pripomaže kada zatreba.
Sve poslove stignemo obaviti sami. Za sada ne razmišljamo o povećanju proizvodnje jer bi za to trebali graditi i nove objekte, a i zadovoljni smo s ovim što sada imamo, dometnula je naša sugovornica.
Mirko Lukavski/Glas Podravine i Prigorja