Kada bi vas pitali koji je crkveni oltar na križevačkom području najstariji, tada bi vođeni logikom – ako je staro onda je i vrijedno, ako je najstariji, onda mora biti i najvredniji – vjerojatno prvo pomislili na neki od sjajnih velikih oltara u Križevcima, Glogovnici ili nekoj drugoj župnoj crkvi. Malo tko bi, međutim i pomislio na skromni jednostavni oltarni retabl u kapelici u Apatovcu.
Raštrkano selo smješteno upravo između zadnjih obronaka Bilogore i Kalnika, jedva bi se i primijetilo da ga ne obilježava oštra kapa crkvenog zvonika koji gotovo bolno ubada u meki obzor oblih neogenih brežuljaka. U starim je vizitacijama, početka 18. stoljeća, ovdje spominjana ‘Capella S. Helenae in Apatovac’ što znači da u to vrijeme kapela ima isti titul kao i nedaleka filijala iste župe (Glogovnica) u selu Koruška (danas Sveta Helena). Kapela u Apatovcu obilježena je da se nalazi ‘in medio Pagi’, u središtu sela i da je ‘murata’, dakle zidana, a ne drvena.
U burnoj povijesti Apatovca, kojeg ponekad izvori nazivaju Opatovac, doznajmeo da je polovicom 17. stoljeća, točnije 1643., postradao, kada ga napada general Berger, te odavle proganja isusovce. Je li nakon toga događaja došlo do obnove i izgradnje zidane kapele ili je ona već ranije bila takva, ne znamo , jer današnja je građevina mnogo mlađa, iz 19. stoljeća.
Ipak, u ovoj se novoj kapeli sačuvao biser našeg pokrajinskog baroka, rijedak spomenik kobnih stoljeća turskih ratova – oltar iz 1653. godine. Kao što je kapela mijenjala titul – te je isprva posvećena svetoj Heleni Križarici, a kasnije možda svetoj Barbari, da bi ju danas znali kao kapelu svetog Petra – tako je i oltar isprva posvećen svetoj Barbari, dok je titul svetog Petra kao i glavna oltarna slika, noviji.
Lijep je to primjer skromne umjetnosti sjevernohrvatsko ranog baroka: cijeli je oltar tek nešto raskošniji okvir središnjoj slici, bez kipova, bez voluta i spiralnih stupova, tek sa skromnim krilima ornamenta ‘hrskavice’ i sa ponekom anđeoskom glavicom i girlandom.
Donekle izvedba nas podsjeća na izvedbu detalja baroknog namještaja u velikaškim dvorovima, te je sasvim moguće da skromnost narudžbi još ni nije prisilila majstore drvodjelje da se specijaliziraju. Možemo zamisliti istog majstora koji danas dovršava ormare i krevete za dvor lokalnog gospodara, a potom nastavlja rad na oltaru. Nespretno pripasani ornamenti atike možda baš ukazuju na korištenje određenih gotovih montažnih dijelova koji su jednako dobro služili uzglavljima kreveta kao i retablima oltara. Posebno je važan detalj posvetni natpis ispod oltarne liske, sa godinom izvedbe oltara, 1653. Iz vremena nastanka oltara potječe i relikvijar svetog Franje Ksaverskog koji je postavljen na oltar.
Iako je oltar dobo očuvan, čini se da mu nedostaje vrh, neki ukras koji se vjerojatno sastojao od motiva slomljenog zabata (poput dolje oltarne zone), sa središnjim ukrasom, kipom sveca ili raspećem u sredini. Oltar donekle degradira i neoriginalna oltarna slika osrednje kvalitete, no sve to nije razlog da ne zastanemo s posebnim poštovanjem pred ovim skromnim oltarom: sa njega nas gleda više od tri i pol stoljeća slavne i tegotne povijesti našeg kraja.
Zdenko Balog/prigorski.hr