Iako u mirovini, kovač Ivan Hladuvka (77) iz Lukova 7 “nemre bez kovačije“. Ovaj obrt
naslijedio je od oca Lovre (1919.-2015.)

-Nismo mi sami bili kovači na Lukovu. Kovači su bili i Jendriš zvani Kramar i Stjepan Šimunec zvani Pecko – rekao je Ivan.

Inače Lukovo je mjesto u kojem skoro svaka obitelj ima nadimak ili špic namet-: Ovdje se zna da je
nadimak Milana Juršetića – Kobilići, Ivo Abramović je Lentaš, Slavo Juršetić je Dipko.

-Mi Hladuvke nismo imali nadimak. Tata je bio Lovro, pa se Štefica udala za Ivana Lovrinceva – napominje Ivan.

U Ivanovoj radionici ispisana je svojevrsna povijest kovačije ne samo Lukova, nego i Vrbovca.

Puno je alata. Odakle?

Kak se kaže. Bez alata nema ni zanata. Nije se alat kupovao odjednom. Kupovalo se prema
potrebi. Kak je kad nešto trebalo u poslu, a nismo imali, pak smo kupili. Tata Lovro je kupio
sav alat od Stjepana Kurtanjka iz Vrbovca.Taj alat i sada koristim.

Ivan se uz oca učio vještinama ovoga obrta. Ipak trebalo je imati i papire da je kovač. Kako ste postali kovač?

Ja sam svoj ispit za kovača polagao kod kovača Mirka Kovačića u Celinama. Bilo je to 1962.
Mirko mi je dao poklepati plug, onaj jednobrazni plug kojeg su konji vlekli.

Dok sam je klepao plug, Tomek Varga iz općine i Mirko su vidjeli da znam posel. I dobio sam diplomu da sam kovač, jer i jesam kovač. Ivan je punih 46 godina kovač sve do 2008. kod je otišao u mirovinu.

I kako to već biva. Sve se mijenja. Iako nakovanj, mijeh i čekić ostaju, ipak se puno toga promijenilo.
Što se promijenilo u kovačiji?

Nekada smo potkivali konje, a sada, nema konja. Valjalo je i čavle za potkivanje konja iskovati, naravno i potkove. Prije smo okivali drvena kola , pa poslije gumenjake. A sada je i toga manje. Danas se čavli kupuju u dućanu, rijetki su obrtnici koji prave čavle. Čavlari žicu raznih profila stave u stroj i na kraju trake izlaze čavli željene dimenzije. Ja sam kovao čavle i četvrtaste šerafe. Matiice je trebalo narezivati.

Tu je nareznica. Ivan pokazuje alat i proizvode složene u kutije koje su svjedoci nastanka kovačkoga obrta i njegovoga razvoja.

Ovo je vrijeme kad je i manje posla a i posel je drukčiji. Tu i damo poklepam motiku, širočku,
kosu… Dela se nešto na sitno. Tek toliko da mi nije dosadno.

Kovaču treba ugljen da bi mogao kovati: zagrijati željezo, pa ga na nakovnju modelirati.

Odakle ugljen?

Ugljen kupujem u Gornjem Tkalcu. Tamo Mario Glavina pali drveni ugljen. I tu je stručan.
Koristi bukvu i grab. To se vidi. Ugljen mu je kvalitetan. Ja kupim nekoliko vreća. Jedna vreća od 30 kilograma košta 70 kuna.

Ostavio sam Ivana Hladuvku u njegovom svijetu. To je svijet vatre koju raspiruje mijeh, svijet
u kojem odzvanjaju udaraci čekića po nakovnju.

To je svijet velikog znalca zvoga zanata – kovača Ivan Hladuvke.

Dragan Vicković/prigorski.hr