U potkalničkom prigorju, na najvišoj točki nadmorske visine od 180 metara, i na površini od gotovo devet kilometara kvadratnih smjestilo se naselje Čabraji koje je u sastavu Križevaca. Ribolovci ovo naselje znaju po jezeru koje je pred tridesetak godina nastalo kao retencija za bujične vode. Površine od oko sedam hektara i dubine od oko 1,5 metara, jezero služi isključivo za ribolov, a u procesu je realizacija projekta Grada Križevaca gdje će se oko jezera izgraditi šetnice, piše Glas Podravine i Prigorja.

Ljubitelji tradicijskog načina života za Čabraje su čuli po Seoskom turizmu Rakić, gdje uz domaću hranu i piće, imaju priliku prošetati do spomenutog jezera, okušati se u ribolovu ili se družiti sa životinjama. U našem nastojanju da saznamo što više o ovom naselju, tražili smo najstariju mještanku, a sudbina nas je odvela baš kod obitelji Rakić.

jasmina-i-djurdjica-rakic

foto: Mirko Lukavski

Đurđica Rakić od majke Nedjeljke i oca Jove rođena je 1937. godine u Čabrajima, a tu je i odrastala sa bakom Milkom.

– Rođena sam prije Drugog svjetskog rata a osnovnu školu pohađala sam u najgore vrijeme – sa suzama u očima započela je svoju životnu priču baka Đurđica.

– Mnoga djeca zbog opasnosti od pogibije nisu niti išla u školu, a mi koji smo išli, često smo prekidali nastavu jer su njemački avioni bacali bombe. Sjećam se da nas je učiteljica dovela do najdebljeg zida kod peći u školi u Vojakovcu, gdje smo zagrljeni i u neizvjesnosti čekali kraj bombardiranja. Selo je bilo naseljeno većinskim srpskim stanovništvom pa su ustaše gotovo iz svake kuće muškarce odvodili u logor na Danici, gdje je 1941. godine stradao i moj djed Milutin. Tako sam ja sa četiri godine ostala živjeti sama sa bakom Milkom, a u to vrijeme otac mi je dvije godine provodio u logoru u Njemačkoj.

Baka je imala kobile, krave i svinje. Ja sam već kao jako mala vodila krave na ispašu na livade gdje je danas jezero. Uz svjetlo petrolejske lampe baka je prela i tkala domaće platno za opravu, a kasnije je i mene naučila tkati i plesti. Znala je i šivati, pa je i tu zaradila koji dinar. Imali smo manju lampu, broj tri, koja je trošila manje petroleja.

Dok je baka šivala, ja sam čitala, jer sam jako voljela čitati. Nakon Drugog svjetskog rata teško se živjelo. Nije bilo muškaraca jer ih je većina za vrijeme rata streljana ili odvedena u logore, pa je u selu bilo najviše žena, a sve se radilo ručno. Robe nije bilo, a plaćala se ‘točkicama’. No, selo se polako razvijalo i mještani su počeli graditi i nove kuće. Moj djed Milutin i njegov brat Vlajko Vukojević radili su krovišta, a za gradnju kuća cigla se radila ovdje u selu. Majstori su dolazili iz Zagorja, a kuće su zidali samouki zidari – kazala je baka Đurđica.

rakic jasmina

Mladi su se zabavljali na kućnim zabavama, na ‘trebljanama’ kod spremanja kukuruza ili na ‘perjanama’ kod čehanja perja. Tada bi se okupili mladi i nakon završena posla pjevali i plesali najčešće uz gusle na kojima je svirao mještanin kojega su zvali Sivak. Za prošnju djevojke, vladali su strogi običaji kojih su se svi pridržavali. Kad su se dečko i djevojka upoznali, djevojka je roditeljima najavila da će dečko doći u prošnju. Prosac je na večer dolazio sa prijateljem ili kumom i s kaparom, a djevojka se nakon dogovora sa roditeljima ujutro trebala odlučiti za udaju. Naša sugovornica nam je otkrila da je u isto vrijeme imala dva prosca. Nakon pažljive procjene, Đurđica je izabrala, i 1954. godine udala se za supruga Radovana.

– Kupili smo staru kućicu u kojoj je prije živjela obitelj sa 21 članom! Jedno vrijeme smo živjeli u njoj, a onda smo je srušili i sagradili novu. Suprug je radio u šumi, a imali smo i krave i svinje. Ja sam zajedno sa drugim ženama iz sela, sa punom košarom robe na glavi pješačila devet kilometara do grada Križevaca gdje smo na tržnici prodavali mliječne proizvode, voće i povrće.

Kasnije smo prodavali proizvode i na zagrebačkoj tržnici. Navečer smo pješačile do željezničke stanice u Kloštru Vojakovačkom, a kad smo stigle u Zagreb, prenoćile smo na stanici i u svitanje već bile na tržnici. Sa suprugom Radovanom dobila sam sina Boška i kćerku Brankicu. Boško ima kćerke Jasminu i Kristinu, a Brankica ima Biljanu i Ljiljanu – kazala je Đurđica i naglasila da ima i troje praunučadi.

rakic jasmina7

Danas u kući sa Đurđicom živi sin Boško i njegova supruga Katica, no tu nas je dočekala i unuka Jasmina koja je magistra geodezije, a u bakinoj kući ima svoj geodetski ured, a vodi i seosko ugostiteljstvo i turizam Rakić.

rakic

– U sklopu našeg ugostiteljskog objekta imamo hranu i piće iz vlastite proizvodnje koje pripremamo na našem poljoprivrednom gospodarstvu tijekom tjedna. Osim ugostiteljske ponude imamo i smještajne kapacitete. Na imanju držimo i jelene, srne, ovce, krave i ponije za razgledavanje, čemu se naročito vesele djeca – kazala je Jasmina. ‘Sve što od hrane nudimo, priprema naša obitelj ili po potrebi dodatno osoblje iz sela, što je pokretač naše lokalne zajednice i razvijanja obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava. Sezona je ove godine bila dosta dobra, bilo je puno svadbi, krštenja i rođendana’, dodala je.

Baka Đurđica kazala je da je u visokoj trudnoći radila na polju, a rodila je nakon što je zajedno sa drugim mještankama prala veš na potoku Glogovnica.

– Godine 1958. selo je dobilo struju. Mi koji smo prvi poželjeli umjesto petrolejke u kući imati žarulje, morali smo sami osigurati bandere za električne vodove – kazala je Đurđica. Naša sugovornica prisjetila se da su prvi tv program mještani pratili u vatrogasnom domu u susjednom mjestu Vojakovac, sve dok netko nije ukrao televizor. Prvi televizor u Čabrajima imao je Branko Božović, a Branko Vincek imao je prvi traktor u selu.

hubzin

Danas u Čabrajima ima više mlađih stanovnika. Obiteljska gospodarstva u selu imaju Miroslav Hubzin, Milan Hubzin, Radomir Božović koji se bave stočarstvom i proizvodnjom mlijeka, te Milan Hrković koji uzgaja povrće. Ostali se poljoprivrednom proizvodnjom bave za vlastite potrebe. U Čabrajima je prije 25 godina otvoren i prvi u županiji privatni dom za starije i nemoćne osobe. Osnovala ga je medicinska sestra Jadranka Ruklin.

dom jadranka

Jadranka Ruklin, osnivačica Doma

Naselje je asfaltirano i ima dva odvojka. Nema kanalizacije niti vodovoda, a mještani se pokapaju na groblju u susjednom Vojakovcu. Osim naše sugovornice Đurđice, u selu je među najstarijim i Milka Huzjak, no naselje u kojemu živi oko 150 stanovnika, danas ima i desetoro male djece.