Križevački štatuti dragulj su koji treba vratiti narodu!
Dugoočekivano novo, moderno dizajnirano izdanje najpoznatijih hrvatskih vinsko-pajdaških regula Križevačkih štatuta s pripadajućim Hižnim protokolom i Pajdaškom legitimacijom objavljeno je uz Novu 2023. godinu u nakladi Društva za očuvanje križevačke baštine „Križevački štatuti“, Grada Križevaca i poduzeća Prigorski Media d. o. o.
Urednica izdanja počasna je predsjednica Društva za očuvanje križevačke baštine „Križevački štatuti“ i članica Upravnoga odbora Društva doc. dr. sc. Tanja Baran, rođena Križevčanka sa zagrebačkom adresom, koja je svoj magistarski rad u cijelosti, a djelomično i doktorski rad, posvetila Križevačkim štatutima. Zamolili smo je za razgovor.
Znaju li vinari diljem domovine, ljubitelji vina, sami Križevčani, što su to Križevački štatuti?
Slabo, jako slabo znaju. Mada su godine 2019. Štatuti, zahvaljujući trudu Grada Križevaca, Gradskog muzeja Križevci i križevačke Turističke zajednice, dobili status zaštićenoga nematerijalnog kulturnog dobra pri Ministarstvu kulture i medija. Vina su u Hrvatskoj sve bolja, svi se hvale kvalitetom svoje kapljice, lijepim bocama i etiketama, a o nematerijalnoj usmenoj baštini koja ide uz vino, a Štatuti su njen najvažniji hrvatski predstavnik, ne zna se gotovo ništa. A onda se niti ne koristi, ni kao vid zabave, niti u turističke svrhe. Sve to skupa znači da Hrvati još uvijek nisu ispričali svoju priču o vinu, niti sebi, a kamoli svijetu… A da ne govorimo o tome da se Hrvatska danas jako malo smije. Čemu Štatuti itekako mogu doskočiti. Jer u sebi nose veselje, radost, prijateljstvo, zajedništvo, solidarnost, kićeni govor, lijepu pjesmu, enogastronomiju, sjajno raspoloženje.
Nije se čuditi ostalima u Lijepoj Našoj što o Štatutima malo znaju, kad ni sami Križevčani, osobito mladi, u pravilu ideju o tim regulama nemaju. Zna se tek da je to nešto vezano uz vino. A riječ je o ključnom spomeniku hrvatske vinske kulture koji jesu, iako preslabo poznati, ipak najpoznatije hrvatske vinsko-pajdaške regule. Jer postoje i druge, manje regule, no o njima se u Hrvatskoj još manje zna. Ima, naravno, izuzetaka. Dužno poštovanje starijim Križevčanima koji se, vjerojatno, još sjećaju cjelovitih izvedbi Štatuta u režiji tada nadaleko poznatoga glumca Drage Bahuna. Iz mojega su djetinjstva i mladenaštva izvedbe Križevčana Nikole Novosela Miška i Slavka Baloga, kao i još aktualnih Vlaste Kliček i Zorana Homena, ali to su već bile prilagođene izvedbe u dvoje jer glumaca za cjelovitu izvedbu Štatuta s vremenom je bilo sve manje. Izvedbe su se uglavnom zadržale uz spelancije na Križevačkom velikom spravišču, no tekst je skraćen i prilagođen sadržaju Spravišča, a glume domaći ljudi, naturščici. Znam da ima pojedinaca i manjih organiziranih skupina koje se trude okupljati uz vino barem uz dijelove Štatuta, no to je uglavnom u privatnoj sferi ili za javnost, ali u užem krugu zainteresiranih. To je što se izvedbi tiče. A što se tiče zapisa, Štatuti su se od 19. stoljeća kada su zapisani, tiskali u više navrata, ali nedovoljno često i u premalim nakladama da bi tekst zaživio u ljudima.
Zašto je do toga došlo? Unatoč tome, Križevci se diče da su Križevački štatuti glavni gradski brend, odnosno ključni križevački sadržaj koji možemo ponuditi Hrvatskoj!
Štatuti u zapisu i izvedbi s godinama su se zanemarivali, iz raznih razloga. Detaljno sam pregledavala izdanja od prvih zapisa od 19. stoljeća do danas. I vidjela da su neki urednici i nakladnici dijelove Štatuta izbacivali zato što im se dio teksta nije sviđao, ili su držali da je nepotreban, ili su štedjeli na papiru. U vremenu komunizma imamo izdanje iz kojeg su izbacivane riječi Bog i Hrvati. U suvremenosti su se Štatuti uglavnom tiskali skraćeno i u manjim nakladama, a i postojale su teškoće oko prodaje. Zato je do cjelovitih izdanja dosada, do ovoga novog izdanja koje predstavljamo, bilo teško doći. A kada nema teksta, teško se može očekivati da će netko Štatute glumiti, izvoditi. Na kraju krajeva, mi niti nemamo dramski tekst Štatuta organiziran kao zasebnu predstavu foklornoga kazališta, što Štatuti jesu, a po čemu bi se moglo glumiti. Zato smo od naših glumaca koje sam spomenula doživljavali samo fragmentarne izvedbe. S druge strane, imamo dragulj koji treba vratiti narodu.
Predstavite nam onda Križevačke štatute. O čemu je riječ?
Pajdaši i pajdašice okupljeni oko stola zabavljaju se uz vino i pun stol po točno određenim pravilima i ulogama nižući zdravice i vinske pjesme. To je sinteza regula. Pravila ima puno, a uloga barem deset. Sudjeluju stoloravnatel, oberfiškuš, fiškuši, čuturaš, kantušminister, govorač, vunbacitel i ostali pajdaši i pajdašice. Pajdašijom ravna stoloravnatel, pomažu mu oberfiškuš i fiškuši, čuturaš ili barilonosec toči vino u čaše, kantušminister vodi pjesmu, govorač je zadužen za zdravice, a vunbacitel izbacuje kažnjene pajdaše koji se ne pridržavaju regula.
Za izvedbu Štatuta ključne su zdravice, od kojih su najvažnije zdravica domovini, pajdaštvu i krasnome spolu. Pjesme su vezane uz liriku vinskoga kanona nazvane „hrvatskom dobrovoljom“. Kazne se zovu štrofovi i ima ih pet vrsta. Napisani su na, danas arhaičnoj, građanskoj kajkavštini kao spoj aristokratskog, građanskog i seljačkog stila življenja uz vinograde, kleti, vino, vinske, vinogradarske i podrumarske običaje. Nose ime po starom kraljevskom gradu Križevcima, ali su svojina cijele Hrvatske, osobito sjeverozapadnoga dijela domovine.
O svemu tome može se čitati u novom izdanju Štatuta?
Da. Kako rekoh, izdanje je cjelovito. Kratili ili prekrajali nismo ništa. Napravljena je tek blaga jezična korektura sa željom razumijevanja potpuno arhaičnih riječi. U knjizi se nakon moga predgovora opisuje nastanak Štatuta, predstavljaju se uloge, zdravice, zahvalnice i štrofovi. Zatim su objavljeni različiti zapisi Štatuta, oni zapisani u Križevcima, ali i oni zapisani u Zagrebu i Osijeku. Kako su Slovenci još u 19. stoljeću gledali izvedbe Štatuta po kojima su se hrvatski studenti zabavljali u inozemstvu, preuredili su ih po svome pa se u knjizi doznaje i o slovenskim izdanjima. Predstavljaju se i različita pajdaštva i klubovi kojih je diljem domovine nekada bilo napretek. Posebno je vrijedan dodatak Križevačkim štatutima, a to su ostale hrvatske vinsko-pajdaške regule koje su još manje poznate hrvatskoj javosti od Križevačkih štatuta, puno su kraće i ne mogu stajati samostalno, bez Križevačkih štatuta. To su: Koprivničke regule, Varaždinski fureš, Krapinski vandrček, Turopoljski štatuti, Zagrebačka puntarija, Ivanečka smešancija i Svetojanska lumparija. Na kraju je knjige nadaleko poznati Veliki ritual o krščenju mošta koji je i danas, za raliku od regula, u uporabi o običaju Martinja. Opstao je zato što je daleko manje zahtjevan od izvedbi regula. Netko tko je voljan biti biskup čita ispisane litanije, a s riječju, dvije, odgovara mu krštenik, mošt. Dovoljna su, dakle, samo dva glumca, tekst se ne treba znati napamet, zato se dramska izvedba krštenja mošta zadržala u narodu.
No, uz knjigu Štatuta, u paketu su još dvije publikacije?
Hižni protokol i Pajdaška legitimacija. Kad bi se sastalo pajdaštvo, svaki je kućedomaćin iznio Hižni protokol u koji se onda upisalo u kojoj su se prigodi pajdaši sastali i kako je teklo druženje, uz koje jelo, piće, kako su se pajdaši ponašali. U stara je vremena bila sramota ne imati Hižni protokol u kući, a ta je knjiga bila toliko važna da se zaključavala. Pajdaštva su se sastajala, baš kao i danas, za vjenčanja, krštenja, rođendane, imendane, godišnjice braka, u čast pokojnome, zatim uz uspjeh u školovanju ili na poslu, ili bez posebne prilike, a kad se pajdašima pajdaši.
Pajdaška legitimacija minijaturna je knjižica, iskaznica, koju je mogao dobiti tek onaj pajdaš koji je nakon ispijanja bilikuma u znak dobrodošlice, bio primljen u pajdašiju. Svaka od te tri publikacije može stajati zasebno, ali sve tri zajedno čine cjelovitost Križevačkih štatuta.
Tko je sve sudjelovao u oblikovanju novog izdanja Križevačkih štatuta?
U prepisivanju regula pomogli su mi Nedjeljko Golubar, Jelena Ucović i Martina Valec-Rebić. Sjajan dizajnerski posao napravila je Blaženka Matić. Svi koji će nove Štatute imati u rukama, vidjet će o čemu govorim. Dizajn je moderniji jer sam kao urednica željela poručiti da iako je Štatute stvorio narod i iako jesu zapisani u 19. stoljeću, da su te vinsko-pajdaške regule sadržaj i naše sadašnjosti i budućnosti i da si uz njihovu primjenu itekako možemo obogaćivati i uljepšavati živote. Zato zahvaljujem nakladnicima koji su prepoznali da je vrijeme za novo izdanje Štatuta: Gradu Križevcima i gradonačelniku Mariju Rajnu, a u izvršnom dijelu osobito pročelniku Ivanu Biškupu. Zatim Društvu za očuvanje križevačke baštine „Križevački štatuti“ i predsjedniku Siniši Kataviću sa suradnicima te poduzeću Prigorski Media d. o. o. predvođenim Željkom Picigom. Svima im srdačno zahvaljujem na svakoj potpori. U ovoj prilici posebnu zahvalu želim izreći Vlasti Kliček i Zoranu Homenu uz koje sam odrastala i učila ne samo o izvedbi, već i o ljubavi za Štatute, za sve što je naše, narodno, križevačko, hrvatsko. Da me oni od malena, ponajprije njih dvoje, nisu oduševljavali za Štatute, upitno je bih li se tijekom života posvetila Štatutima, posebice u ovoj mjeri u kojoj jesam.
Gdje se nova izdanja mogu nabaviti?
U svim knjižarama Grafocentra u Križevcima, Zagrebu, Sesvetskom Kraljevcu i Bjelovaru te u KTC-u u Križevcima, u Robnom centru u ulici Nikole Tesle i u Dječjem centru Ivana. Pravne osobe izdanja mogu potražiti kod nakladnika.
I zaključno, kakav je turistički potencijal Križevačkim štatutima?
Sjajan. Bez obzira na to što su Štatuti zamrli u izvedbi, oni su zapisani pa se izvedba uvijek može oživjeti, vratiti narodu. Sada imamo i novo reprezentativno izdanje. No, izdanje je tek osobna karta, knjiga koju možete pokazati kako biste zainteresiranima objasnili što su to Štatuti. Da bi se brend vratio narodu u uporabu, ne samo Križevčanima, već cijeloj Hrvatskoj, potrebno je više godina predanoga rada. Ispisala sam oveći multimedijalni plan brendiranja regula. Ako će biti dostatne potpore, rado ću sa suradnicima prionuti poslu.
Kako su Križevci u Hrvatskoj najpoznatiji po Križevačkim štatutima i sv. Marku Križevčaninu, držim da valja zasukati rukave i stvoriti od Križevaca i grad hrvatske vinske kulture i grad hrvatskih svetaca i blaženika, hrvatski Lurd. Naši su nam stari za to dali sve preduvjete. Na nama je da ih u suvremenosti ostvarimo.
Vaša je novogodišnja želja?
… z dobrom voljom, rasprtoga srčeca, i sa željom da se nigdar ne bi štrofali, već da bi si samo kušlece davali, kak se to šika i patri po ovim navadam naših starih… Naj se zato diže zdravica, naj se zato ori pjesmica:
Svud po svetu med Horvati
širila se jedna želja,
da se množi pajdašija,
da bu navek tog veselja.
Pa kak negda tak i dalje
naj je svikud o tom čuti:
glavni meštar pajdašije
Križevački su štatuti.
Vu to ime, uz zdignutu kupicu vina, kliknimo: Bog i Hrvati! I živeli!