Novi naslovi su stigli na odjel za odrasle u Gradskoj knjižnici “Franjo Marković” Križevci.

ISLAMSKI ISUS: KAKO JE KRALJ ŽIDOVSKI POSTAO MUSLIMANSKIM PROROKOM / Mustafa Akyol; – Zagreb: Naklada Ljevak, 2017.

Hvaljeno publicističko djelo Mustafe Akyola “Islamski Isus” donosi priču o Isusu i njegovoj majci Mariji, onako kako se o njima govori u Kur’anu, i istražuje koliko se islamska slika o Nazarećaninu poklapa s Biblijom, ali i s drugim ranokršćanskim izvorima, osobito s apokrifima. Knjiga jako dobro otkriva sličnosti između islama i judeokršćanstva, ogranka rane Crkve koji je proglašen herezom.

Judeokršćani su bili kršćani židovskoga podrijetla koji su Isusa slavili kao ljudskog – a ne božanskog – Mesiju. Akyol pokazuje kako je njihova jedinstvena vjera nestala iz povijesti nakon prvih nekoliko kršćanskih stoljeća, da bi je početkom 7. stoljeća u Arabiji obnovio novi prorok, Muhamed. Time dolazimo do vrlo intrigantnih pitanja o ishodištima islama, odnosno do povezanosti ove religije s judaizmom i kršćanstvom.

Knjiga “Islamski Isus” donosi i „islamsku kristologiju“ propitujući muslimanska vjerovanja o Isusovu Drugome dolasku. Možda je u njoj i najprovokativnije razmatranje pitanja „što današnji muslimani mogu naučiti od Isusa“ – u doba kada, kako tvrdi Akyol, muslimane progone njihovi herodi, farizeji i zeloti. Riječ je o odličnome komparativnom djelu u kojem autor zanimljivim stilom i studioznom pronicljivošću pokušava u djelovanju Isusa Krista pronaći ujedinjujući element triju velikih religija.

***

Mustafa Akyol turski je pisac i novinar koji redovito piše kolumne za više novina uključujući Al-Monitor.com i International New York Times.

Objavio je knjige “Islamski Isus” (The Islamic Jesus, 2017.) i “Islam without Extremes” (2011.). Njegova knjiga, “Islam without Extremes”, našla se u širem izboru za značajnu književnu nagradu Lionel Gelber Prize 2012. godine.

ZGODNE DJEVOJKE / Karin Slaughter; prevela s engleskoga Mirta Jambrović. – Zagreb: Znanje, 2017.

Nestala djevojka. Nikad izgubljena nada. Ubojica koji nikada nije pronađen. Prije dvadeset godina, nestala je Julija, najstarija od triju sestara Carroll. Nitko nije znao kamo je otišla – nije ostavila poruku, nije bilo trupla. Ta tajna nikada nije otkrivena i prouzročila je raspad obitelji Carroll. Majka se odala alkoholizmu, otac si je oduzeo život, a dvije preostale sestre izgubile su svaki kontakt. Sada je nestala još jedna djevojka, i njezin nestanak odjekuje jezom prošlosti. A čini se da ona nije jedina. Claire Scott, najmlađa od sestara Carroll uvjerena je da je Julijin nestanak nekako povezan s recentnim nestankom zgodne mlade djevojke. Ali kada krene otkrivati istinu o nestanku svoje sestre, Claire biva potpuno zaprepaštena šokantnim otkrićem i shvaća da više ništa neće biti kao prije…

***

Karin Slaughter (1971.) nagrađivana je i uz Patriciu Cornwell jedna od najboljih američkih autorica trilera danas. Prodaja njezinih knjiga dosegla je vrtoglavih 30 milijuna primjeraka a prevedene su na više od trideset jezika. Njezini romani iz serijala o disleksičnom specijalnom agentu Willu Trentu, koji zločine istražuje na nekonvencionalan način i s radnjom smještenom u Atlanti, južnjačkoj metropoli s rekordnom stopom zločina u SAD-u, u više navrata našli su se na samom vrhu New York Timeseove ljestvice najprodavanijih knjiga.

U desetak godina otkad se dodjeljuje ta književna nagrada, popularnog nizozemskog portala Crimezone za predstavljanje i recenzije trilera, Karin Slaughter jedina je strana autorica koja je bila nagrađena čak četiri puta.

PREDSMRTNI DNEVNIK / Igor Mandić. – Zagreb: V.B.Z., 2017.

Došlo neko takvo vrijeme, da se smrt „vrati u život“ – tako će, paradoksalnom morbidnosti, vjerojatno odgovoriti Igor Mandić na pitanje što ga je ponukalo na pisanje „Predsmrtnog dnevnika“. Ako se uzme u obzir da su promišljanja o velikim ali prešutno zataškanim temama moderne civilizacije – tj. o starosti, samoubojstvu i smrti – danas ponajviše u domeni medicinskih znanosti ili da ih se razvlači po novinama u paušalnom skraćivanju, onda se naglašava jedinstvenost ovoga dnevnika sročenoga iz literarnoga konteksta.

Propuštajući te velike teme kroz filtar osobne i obiteljske sudbine, Mandić je ovdje čitateljima izručio istovremeno opis svojih (netočno predviđenih) posljednjih dana i sukus ponajboljih ideja koje su o istim temama kroz povijest već sročili neki od najoštroumnijih filozofa, sociologa, antropologa… Dakako, na impuls pisanja u prvom je redu utjecalo osobno iskustvo starenja i možda previše naglašena patetična svijest – formulirana prema J. Amériju kao „nagnuće prema smrti“ – kako su njegova životna putanja i djelovanje dokrajčeni (I. M. rođen je 1939. g.).

Srećom, nije pogodio, pa kako se taj slućeni kraj nije dogodio ni tijekom pisanja ni po zapisivanju (IV./2014. – VIII./2015.), umjesto loših vijesti dobili smo ovakav dnevnik, prvi i jedini takav u povijesti hrvatske (i šire) tekstualnosti. Nasuprot mogućoj sumnji kako je biološko klonuće prouzročilo i slabljenje pisma, ovdje se čita kako se iskazano „nagnuće prema smrti“ često samo od sebe pobija.

Stoga ovdje zatičemo i onoga „staroga“ (tj. mlađega) Mandića, poznatog nam desetljećima po polemičkim knjigama (npr. „Nježno srce“; „Policajci duha“; „Sloboda lajanja“; „Za našu stvar“; „Hitna služba“; Bijela vrana“ itd.). Dakle i u predsmrtnom ozračju – koje se priviđa autoru – njegov intelektualno-biološki nerv tome se opire. Možda hoće reći kako se smrti najbolje može napakostiti tako da joj, makar i u posljednji čas – opalimo pljusku.

Pripremo: Lovro Janeš

prigorski.hr