Idilični prizori slikovitih istarskih brda, priroda koja se budi, i cvrkut ptica u sunčanom danu, a usred svega toga – Korona. Ali ne, nije to ona korona koja nam je posljednjih mjeseci promijenila živote iz temelja, već maleno selu na brdu između Motovuna i Buzeta u kojem živi tek petero ljudi, piše 24sata.hr
– Maknite se, ne prilazite mi blizu, idite ča dalje – upozorava nas uz osmijeh gospođa Marija koja baš mete dvorište i očekuje da budemo na distanci.
Razumljivo, kažemo joj da ne brine, jer i mi se pridržavamo svih mjera, pa tako kreće razgovor na nekoliko sigurnih metara udaljenosti, dok se nadglasavamo s neprekidnim lavežom malog, crnog breka, što je ovdje u Istri riječ za psa.
Marija, jedna od pet stanovnika, u kući živi sama, no u neposrednoj blizini je i kuća njezina sina, tamo ih živi troje. I njima smo kucali na vrata, ali nikoga nije bilo. Na kamapanji su, kaže nam Marija, sade krumpire.
Ne ispuštajući metlu, pokazuje nam kašete pune malih krumpira za sadnju. To su, kaže, oni koje ne treba rezati, idu takvi u zemlju. A i kad smo već došli, zaključuje, mogli smo i pomoći saditi krumpir, jer ionako sve, kaže, radi makina, pa nije teško.
A boji li se one korone koja nam svima prijeti, pitamo je u tom nestvarno lijepom okruženju, koje kao da nema nikakve veze sa svime što trenutačno vlada oko nas. A i da bismo izbjegli moguću sadnju krumpira.
– Ma nemamo se šta bojati, ka ima prić će prić. Ne grem nikamo, kamo ću poć. Dobro je dok imamo za jesti, zato mi na selu stalno delamo – govori nam Marija negodujući što virus ima isto ime kao i selo u koje se udala, i u kojem živi od rane mladosti.
Stara je, kaže, i od nečega mora umrijeti, milom ili silom, a korona virus joj je najmanji problem u usporedbi sa svime što je u životu prošla.