Udruga „ Ružin krug“ nastoji približiti rad i ostavštinu Marije Jurić Zagorke, hrvatske spisateljice i novinarke. Marija Jurić Zagorka rođena je u Negovcu 2. ožujka 1873., a umrla je u Zagrebu 30. studenog 1957.
Zagorku je utjelovila Natalija Šustek koja će nas kroz kratki intervju upoznati s tim vremenom.
Što se u Vrbovcu promijenilo od Vašeg vremena?
– Mnogo se promijenilo. Puno se izgradilo. Tamo gdje su u moje vrijeme bile kućice pokrivene slamom, gdje je bila šuma, drveća, livade, šumarci, sada su naselja s modernim kućama. U njima živi puno ljudi, a koji se skoro i ne poznaju. Prašnjave puteve zamijenili ste novim asfaltnim cestama po kojima jure brzi automobili. Brzo živite. Valja paziti da u toj žurbi čovjeka na izgubite. Vidi se zajedništvo među ljudima, što je dobro, a to nas je dičilo čitavu našu bogatu prošlost.
Zajedništvo među ljudima koje se posebno vidi u teškim situacijama te kada nekome treba priskočiti u pomoć. Vidim i slogu kada pripremate mnogobrojna starinska jela koja sam voljela i s velikim žarom ih Vrbovčani pripremaju da bi ugostili mnoge došljake, goste što ste nazvali„Kaj su jeli naši stari“.
Iznimno mi je drago da se toliko trudite očuvati tradiciju,običaje i kulturu mojega rodnoga zavičaja. I ne dajte nikome da vam uzme te vrijednosti, dijelite ih svojoj djeci i unucima jer i dalje moje pero sanja o poštenjacima koji svoje uvjerenje ne daju ni za kruh, ni za zlato, ni za medalje – ni za što. Naš hrvtaski jezik, naša povijest, naša hrana, naš su identitet.
Kako su ljudi reagirali na Vaš boravak u Vrbovcu?
– Mogu vam reći da su mnogi bili iznenađeni. Ipak su me prepoznali. Ja sam rođena u Negovcu. Ovaj je kraj u mome srcu. Treba ljudima, posebno mladima, pričati da sam ja dijete sela iako me kasnije moj životni put doveo u gradove.
Kaj se jelo u Vaše vrijeme?
– Jelo se ono kaj se imelo. Teško se živelo i trebalo je prehraniti mnogu čeljad. Uspjeli smo. Uspjele su naše majke i očevi, naše bake i djedovi. Opstali smo. Sad smo gospodari svoga života. Sami o sebi odlučujemo. Imamo svoju Lijepu našu. Sad smo bogati.
Kako komentirate dolazak nove tehnologije koje nije bilo u Vaše vrijeme?
– Na to pitanje mogu odgovoriti iz perspektive nas pisaca. Moje radno mjesto bio je stol s pisaćom mašinom, a sada pisci pišu na laptopu bilo gdje se nalazili. Neusporediva su to vremena, ali ono što je i dalje isto – ljudska su djela. I Vrbovčani su prigrlili novu tehnologiju i učinili svoj grad ugodnim i kvalitetnijim mjestom za život.
Znam da ne možete više raditi bez modernih alata, laptopa, mobitela i slično, ali i dalje njegujte vještine i znanja nas predaka jer time oplemenjujete svoje srce. Ne spaljujte mostove iza sebe jer za vama idu oni koje ljubite i koji ljube vas.
Nacrtao akademski kipar Branko Kelčec
Na slici: Negovec iz prošlog stoljeća na razglednici koju
je u Ljubljani kupio Zdravko Valentaković iz Svetog Ivana
Zeline