Jegulja je nekoć bilo toliko mnogo da ih se smatralo štetočinama, ali danas je to pradavno stvorenje ugroženo ljudskom aktivnošću i prijeti im rizik od izumiranja, upozoravaju znanstvenici i ekolozi

Kako se mijenjala populacija jegulja?

Jegulje se pojavljuju u mitologiji i u drevnoj umjetnosti, a njihove su kosti pronađene u grobnicama koje datiraju otprije više tisuća godina.

Prije samo trideset godina bile su toliko česte da su u Francuskoj označene kao smetnja koja ugrožava populaciju lososa i uništava ribolovna mjesta.

“Sjećam se da su, kad sam bio mlad, jegulje bile u svakoj rijeci i u svakom ušću“, rekao je francuski istraživač Eric Feunteun, vodeći stručnjak za ta stvorenja.

“Moja je baka imala kafić… i ponekad bi siromašni kupci donijeli kantu mladih jegulja da plate kavu“, rekao je.

U manje od pola stoljeća situacija se dramatično promijenila: populacija europske jegulje pala je na samo 10 posto u odnosu na šezdesete i sedamdesete godine prošlog stoljeća.

“„Oglasili smo alarm još tijekom 80-ih“, kazao je Feunteun, profesor ekologije mora u francuskom Nacionalnom prirodoslovnom muzeju, ali Europska unija tek je 2007.godina zatražila članice da zaštite vrstu.

Europsku jegulju danas možemo pronaći na listi kritično ugroženih vrsta Međunarodne unije za zaštitu prirode. Kritično ugrožene vrste su kategorija iznad ugroženih vrsta, u koju spadaju američki i japanski srodnici europske jegulje.

Što ih ugrožava?

Jeguljin kompleksni životni ciklus čini je ranjivom na širok raspon ljudskih aktivnosti, uključujući prekomjerni izlov vrste koja je omiljena poslastica u Aziji.

No to nije jedini razlog koji je doveo do smanjenja populacije jegulje.

“Još smo tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća ustanovili da su razlozi višestruki i da ribolov nije glavni faktor“, rekao je Feunteun.

Istaknuo je da zagađenje vodotoka onečišćivačima poput pesticida, lijekova i plastike ima mnogo veći učinak, ne samo na populaciju jegulja već i na njihovu sposobnost za razmnožavanjem.

Uništavanje staništa također ima značajnu ulogu, smatra Andrew Kerr, predsjednik udruge “Održiva jegulja“

Skrenuo je pozornost na “isušivanje triju četvrtina močvarnih područja u Europi i na prepreke koje onemogućuju migraciju riba u rijekama, poput brana“.

“Dakle, mi smo najviše pridonijeli uništenju staništa jegulja. I to ih je ubilo“, kazao je za AFP.

Ne smiju se zanemariti ni klimatske promjene. One mijenjaju tok morskim strujama koje vode jegulje iz mrjestilišta u tropskim vodama prema rijekama i ušćima u kojima će provesti većinu života.

Duže rute znače veću stopu mortaliteta za mlade jegulje.

Kako se jegulje štite?

Od 2012.godine Japan, Kina, Tajvan i Južna Koreja ribolovnim kvotama surađuju na očuvanju jegulja u njihovim vodama.

Ali samo ribolovna ograničenja nisu dovoljno učinkovita, kažu stručnjaci.

Osim toga, potrebno je pomoći jeguljama u prevladavanju migracijskih prepreka te preseliti mlade jegulje u ona područja u kojima ih nedostaje ili im se broj značajno smanjio.

Ipak, potrebno je učiniti više, kao na primjer zaštititi staništa, dodaju stručnjaci.

“Neće proći dugo dok se i ostalih 16 vrsta jegulja ne nađe na listi ugroženih. Zato moramo usvojiti globalni pristup kojim ćemo zaštititi jegulju“, poručuje Kerr.

Što je s umjetnom reprodukcijom?

Jegulje u zatočeništvu nisu sklone razmnožavanju prirodnim putem, dok je umjetna oplodnja moguća, ali vrlo skupa.

“Stopa razmnožavanja je niska i potrebno je mnogo vremena mladoj jegulji da naraste“, izjavila je Ryusuke Sudo iz japanske Agencije za istraživanje i obrazovanje u ribarstvu, jugozapadno od Tokija.

Znanstvenici nisu još promatrali ličinke jegulje dok se hrane u divljini, stoga nije poznato koja im je omiljena hrana. Ono što jest poznato je da rastu sporije kada se nalaze u zatočeništvu te tada svaka jegulja zahtijeva ljudsku intervenciju kako bi se razmnožila.

Mogu li jegulje nestati?

Vjeruje se da su jegulje živjele i prije 60 do 70 milijuna godina, no do danas je otkriveno tek 19 različitih vrsta i podvrsta koja pripadaju porodici Anguillidae.

Unatoč njihovoj dugovječnosti, mnogo toga o njima ostaje misterij, a znanstvenici su tek nedavno locirali njihova prva mrjestilišta.

Na neki način, jegulje su „superprilagodljiva“ bića, smatra Feunteun. One se mogu razmnožavati tamo gdje većina riba ne može pronaći hranu jer se mlada jegulja može hraniti mrtvim i raspadajućim biljnim i životinjskim tvarima

Ali velike udaljenosti koje prevaljuju i tijekom kojih se razdvajaju čine ih ranjivima.

“Sedamdeset milijuna godina postojanja i 40 godina propadanja“, sažeo je Feunteun. Ipak, još gaji neku nadu.

“Riječ je o vrsti koja se može oporaviti čak i kada ostane mali broj jedinki, što se pokazalo tijekom prethodnih klimatskih promjena“, rekao je. (Hina)