Najkasniji mogući termin Uskrsa je 25. travnja, a to se zadnji puta dogodilo 1943. godine

10. travnja 2020. Autor: prigorski.hr Vijesti Najkasniji mogući termin Uskrsa je 25. travnja, a to se zadnji puta dogodilo 1943. godine


Iako se cijeli tjedan od Cvjetnice do Uskrsa naziva ‘veliki tjedan’, posebno se slave samo tri dana tzv. Uskrsnog trodnevlja, petak kao dan muke, subota kao dan smrti i nedjelja kao dan uskrsnuća.

Obilježavanje pasionskog i uskrsnog ciklusa u kršćanskoj crkvi datira od ranih stoljeća, te spada među najstarije obilježavane crkvene blagdane.

Najstariji podaci o svetkovanju Uskrsa potječu iz 2. stoljeća, kada se Uskrs slavio 14. dana proljetnog mjeseca nisana. Proljetnim mjesecom nisanom počinje židovska godina, a u taj mjesec pada i najveći židovski blagdan, Pasha.

Nedugo kasnije, već tokom 3. stoljeća, svetkovina Uskrsa prebacuje se na nedjelju nakon 14. dana nisana, što se, uz određene preračune i prilagodbe rimskom kalendaru, verificira Nikejskim koncilom. Uskrs, naime pada u nedjelju nakon prvog proljetnog uštapa.

Teoretski, Uskrs, dakle može pasti na 22. ožujka, ali to je izuzetno rijetko i zadnji puta se dogodilo 1818. godine. Najkasniji mogući termin Uskrsa je 25. travnja, što je jednako rijetko, te se zadnji puta dogodilo 1943., dok je nedavne 2011. Uskrs bio također ekstremno kasnog 24. travnja.

Krajem 4. i kroz 5. stoljeće uvriježit će se običaj da se svetkuju tri dana pasionskog ciklusa od petka do nedjelje, tako da se isprva održavalo bogoslužje Velikog petka, a potom tek na Uskrs ujutro. Subotnje se bdijenje u 6. stoljeću razvilo u posebnu liturgiju, koja se, međutim slavi u podne.

Zatim je premještena na subotnje jutro, te je tako ostalo sve do 1950-ih. Svetkovanje mise navečer ili u noći bilo je strogo zabranjeno, sve dok 1951. papa Pio XII. nije odobrio da se subotnje bdijenje održava navečer. Zatim se 1955. ovo odobrenje protegnulo na cijeli Veliki tjedan.

Isusova muka i smrt na križu najdramatičniji su trenutak evanđeoske pripovijesti, te predstavljaju trajnu inspiraciju pobožnih kršćana, mistika i svetaca, kojom se ponovo i ponovo identificiraju u nastojanju da se približe Bogu. Jednako kroz kršćansku umjetnost, glazbu, literaturu, te likovne umjetnosti, beskrajan broj osobnih doživljaja pasionskog ciklusa čini značajan udio kršćanski nadahnute umjetnosti uopće.

Prikaz raspetog Isusa slika (odnosno kip), je koja nas višekratno i neizostavno dočekuje na svakom oltaru, u crkvenom prostoru na dominantnoj poziciji, u kapelicama, krajputašima na križanjima cesta, na grobovima, u javnim prostorima nabožne, ali i svjetovne namjene. Prate ga ostali prikazi istog tematskog ciklusa, poput bičevanja, nošenja križa, skidanja s križa, a Križni put sa četrnaest prikaza cijelog pasionskog ciklusa ukrašava gotovo svaku crkvu.

Zanimljivo je, međutim, da prikaz razapetog Isusa nije bio isprva tema. Ranokršćanska umjetnost u svojoj simbolički lapidarnoj ikonografiji preferira simbole ‘Dobrog pastira’, ratničkog Isusa pobjednika, Isusa Svevladara (Pantokrator), Bogorodice s Isusom, kao malim djetetom, ali već sa atributima Pantokratora. Isus na križu tema je koja ulazi kasnije, tek od 4. stoljeća, uz napomenu da je Isus na križu živ! Stoji, otovrenih očiju i raširenih ruku i tek naznačeni klinovi dokazuju da je u stvari razapet.

Motiv ‘Živog razapetoig’ traje sve do romanike, odnosno do Franje Asiškog. Ovaj mistik iz Asiza bio je duboko opčinjen Isusovom mukom i smrću, pa je prema predaji u transu i sam doživio ‘stigmatizaciju’, odnosno, bio obilježen Isusovim ranama.

Pod utjecajem franjevačkog reda i toskanske gotike u umjetnosti se pojavljuje motiv ‘patećeg’, odnosno mrtvog Isusa. Mrtvi Isus na raspeću ima pognutu glavu i zatvorene oči. Uočljiv je detalj da se prije gotičkog ‘patećeg’ Isusa, na raspelu pojavljuje Isus sa četiri čavla. Noge su mu, naime postavljene paralelno, svaka sa svojim čavlom.

Gotički Isus imat će oba stopala probijena jednim čavlom, a noge su najčešće skvrčene u koljenima, što cijelom tijelu daje grčevit izobličen položaj bola. Kada je došlo do ove promjene prikazivanja, neki su kipari pribjegavali tome da su starijim romaničkim raspelima premještali drugu nogu, kako bi bila probijena istim čavlom kao i prva.

Tokom kasne gotike i renesanse, scena raspeća obogaćena je nizom epizoda, koje su ju dodatno tumačile. Pored obaveznih likova, Marije, Ivana Evanđelista i Magdalene, pojavljuje se niz drugih likova, ali raspoređenih tako da su ‘dobri’ zauzimali desnu stranu, jednako kao i ‘dobri’ razbojnik od obojice koji su bili raspeti zajedno sa Isusom. Pojavljuju se simbolički likovi, poput Sinagoge i Eklzeije, Eva pored stabla spoznaje i Marija pored stabla života, popularan je motiv ‘Živog križa’, kojemu se grede križa pretvaraju u ruke koje vrše simboličke radnje.

U ovom razdoblju, pored svih pratećih epizoda Isusova muka je opet gurnuta u pozadinu, da bi se u prvi plan vratila s Tridentinskom obnovom i s barokom. Barok u prvi plan stavlja duboku emociju, te su najpotresniji prikazi umirućeg Isusa iz tog razdoblja.

Zdenko Balog

Facebook Comments