Tata Dražen, mama Blaženka, sin Marko i kćerka Mihaela odabrali su obaranje ruku i već godinama nižu uspjehe. »Da smo gledali stvari s financijske strane, nikada ne bismo postigli rezultate. Za uspjeh na sportskom polju, treba imati jaku volju i mora gledati sport kao sport, i ništa više od toga«, tumače Kögleovi za novilist.hr
Opće je poznato da povijest sporta nudi puno fascinantnih priča o trofejnim članovima iste obitelji u nekoliko kombinacija. U jednom slučaju djeca kroče stazom uspjeha svojih roditelja, u drugom dominiraju braća i(li) sestre, u trećem se taj niz proteže na tri, možda čak i četiri generacije.
No, jako je veliko pitanje postoje li na svijetu dvije obitelji u kojima su svi članovi osvajali naslov državnog prvaka na istom natjecanju u seniorskoj konkurenciji. Jedino što sa stopostotnom sigurnošću možemo potvrditi jest to da jedna postoji, i to u Hrvatskoj. Naime, obitelj Kögl iz Križevaca spada u spomenutu kategoriju unikatnih sportaša. Tata Dražen, mama Blaženka, sin Marko i kćerka Mihaela odabrali su obaranje ruku i već godinama nižu uspjehe.
Da ne bi bilo zabune i podcjenjivanja, mora se istaknuti da u pitanju nije sport kojim se u ovoj zemlji bavi mali broj ljudi. Ilustracije radi, nije na odmet istaknuti da je na Prvenstvu Hrvatske za ovu godinu nastupilo 187 natjecatelja. Samim time je više nego jasno da osvajanje naslova državnog prvaka u obaranju ruke baš i nije svakodnevna pojava. Opet, to nije ni obitelj Kögl.
Vjerojatno postoje učenici koji se bave sportom u istim klubovima kao i njihovi profesori. No, rijetki su oni poput Marka Kögla, kojima su profesori i sparing partneri.
– Naš mladi junak mi iduće školske godine dolazi na praktičnu nastavu u Srednjoj gospodarskoj školi. Tu ćemo vidjeti kakav je kada treba doći na praksu u sedam ujutro. Za početak sam mu namijenio skladištenje poljoprivrednih proizvoda. On zna da neće imati nikakvih privilegija zbog našeg klupskog odnosa – kaže profesor Mislav Drokan, koji je ujedno i tajnik kluba Tigar.
Učeniku, pak, ostaje tek utjeha da uredno ruši profesora u klubu.
– U zadnje vrijeme Marko se malo uozbiljio na treninzima. Mislim da me sad ima na ruku, ha, ha… – dodaje Drokan.
– Stvarno ne znam gdje se nalazi taj klub, ali znam koga tražite. Mogu vam pokazati gdje ti ljudi žive.
Tu nije bio kraj iznenađenjima. Budući da se radi o iznimno uspješnom klubu, očekivali smo da ćemo vidjeti nešto na razini barem malo skromnijeg fitness centra. Kad ono, križevački tigrovi svoje brojne medalje kuju u prostoriji od dvadesetak kvadrata, naslonjenoj na kuću obitelji Kögl, a na raspolaganju imaju tek tri-četiri sprave za vježbanje i nekoliko stolova za obaranje ruku.
– Grad nam je obećao neki prostor kada smo osnovali klub, pa smo se ovdje privremeno smjestili. Sada ide osma godina, a još uvijek smo ovdje. Za toplog vremena treniramo u dvorištu, dok se po zimi nas dvadesetak stisne u tu prostoriju. Tada često bude toliko vruće i zagušljivo da moramo otvoriti vrata prema dvorištu. No, nama je ionako svejedno gdje treniramo, ovo vam je jako dobra ekipica – skromno objašnjava Dražen Kögl.
Vrlo brzo smo se uvjerili da je tako. Na treningu koji smo posjetili okupilo se petnaestak članova kluba i svi su radili punom parom. I muškarci, i žene. Posebno nadahnuće bila su tri dečka s invaliditetom čija se strast za obaranjem ruku doslovno mogla napipati tijekom cijelog treninga.
Zapravo, kada se vide više nego skromni uvjeti za rad i nevjerojatno visoka razina entuzijazma i volje koja krasi obarače iz Križevaca, osjećaj divljenja je neizbježan. Naime, u Hrvatskoj obaranje ruka može donijeti samo natjecateljsko zadovoljstvo, s time da neki turniri nude i male novčane nagrade, praktički džeparac, ali samo u slučaju plasmana u finale.
Ako postoje skeptici koji još uvijek misle da je obaranje ruke isključivo stvar sirove snage, nema druge nego takve uputiti da na Youtubeu potraže krunski dokaz pod naslovom »Professional boxers vs armwrestler«. Tu će pronaći video od 54 sekunde, što i nije preveliki utrošak vremena, i vidjet će kako najbolji hrvatski profesionalni boksači, Filip Hrgović i Hrvoje Sep, bezuspješno pokušavaju oboriti ruku Petra Triplata, viceprvaka Hrvatske u kategoriji do 78 kilograma.
Preciznije, iznenađeni Hrgović brzo odustaje, a ruka upornog Sepa na kraju je oborena. Video je snimljen prije četrdesetak dana, odnosno tri mjeseca nakon državnog prvenstva u obaranju ruke, na kojem je Triplat poražen u finalu. Suvišno je isticati da ga je tom prilikom pobijedio Dražen Kögl, pedesetogodišnjak koji na međunarodnim natjecanjima nastupa u kategorijama ispod 70 kilograma.
– Ovo je sport od kojeg se kod nas ne može živjeti. Profesionalne borbe postoje u Americi, ali ovdje toga nema. Da smo gledali stvari s financijske strane, nikada ne bismo postigli rezultate. Danas imamo ljude koji nam pomognu kada treba podmiriti troškove puta na natjecanje, a u početku smo si sve plaćali sami. Za uspjeh na bilo kojem sportskom polju, čovjek treba imati jaku volju i mora gledati sport kao sport, i ništa više od toga – tumači pater familias obitelji Kögl.
Povrh svega rečenog, ozračje na treningu Tigra je čudesno lijepo i toliko ugodno da se već nakon dvije-tri minute nismo osjećali kao stranci. Jednostavno, članovi obitelji Kögl i njihovi klupski kolege stvarno se savršeno uklapaju u definiciju iskonskog sporta, onog u kojem su prvi, zadnji i jedini motivi fizička aktivnost i druženje s ljudima istih interesa.
– Ovdje su vam svi super. Nema svađa, odlično se slažemo i s guštom treniramo. Svi jedva čekamo treninge i priliku da se vidimo, vježbamo i razgovaramo. Meni se ovaj sport jako sviđa, od prvog trenutka me vukla želja da se počnem natjecati – kaže mama Blaženka čije se rezultate na natjecanjima mora potražiti pod djevojačkim prezimenom Trobić.
desno Blaženka Trobić
Kad smo već kod pripadnica nježnijeg spola u obaranju ruke, ne bi bilo loše srušiti jedan ustaljeni stereotip. Kod sporta čija je bitna komponenta i fizička snaga, mnogi očekuju da će vidjeti muškobanjaste žene koje izgledaju poput izbacivača iz nekog noćnog kluba. Činjenično stanje je, pak, potpuno drugačije. Tko ne vjeruje, neka pažljivije pogleda fotografije.
Na prvi pogled Dražen Kögl izgleda poput većine ljudi koje se može vidjeti na ulici. Štoviše, sa svojih sedamdeset kila raspoređenih na oko metar osamdeset visine ne djeluje kao višestruki svjetski i europski prvak. No, njegove ruke nude posebnu priču. Tu se vidi da je u pitanju prirodna snaga koja nije napumpana u teretani.
– Svakog lipnja u gradu imamo veliku pučku svečanost koja se zove Križevačko veliko spravišće. Puno ljudi se htjelo okušati sa mnom, pa sam im obećao da ću na Spravišću postaviti stol za obaranje ruke i izaći im u susret. Dečki su brojali, prijavila su se 162 čovjeka, s time da je svaki od njih htio pokušati dva-tri puta. Nisu mogli vjerovati da me ne mogu pobijediti. Bio sam sam protiv svih za stolom više od tri i pol sata. Pripremili smo majice našeg kluba kao nagrade za one koji me pobijede, a na kraju smo ih morali podijeliti – objašnjava Dražen Kögl.
No, vratimo se obitelji Kögl. Njihov put u svijetu obaranja ruke započeo je sasvim slučajno prije osam godina, kada je Blaženka na televiziji vidjela najavu turnira u Dugom Selu. Sve ostalo je, kako se obično kaže, legenda.
– Prije puno vremena, 1986. godine služio sam vojni rok u Puli. Jednom smo imali natjecanje cijelog mornaričkog nastavnog centra u obaranju ruke. Bilo je tu preko tisuću vojnika, a ja sam pobijedio. Nakon toga sam možda dva-tri puta obarao ruku. Dok mi supruga nije rekla da je vidjela nešto na TV-u, nisam ni znao da taj sport postoji kod nas – prisjeća se Dražen.
Dođoh, vidjeh, pobijedih
Kada je stigao dan natjecanja, cijela obitelj je sjela u auto i krenula prema Dugom Selu. Da skratimo priču, za Dražena je taj turnir prošao u znaku jedne od najpoznatijih izreka rimskog državnika i vojskovođe Gaja Julija Cezara: Dođoh, vidjeh, pobijedih.
– Da sam izgubio, možda bih i odustao. Ovako sam htio vidjeti koliko mogu i stalno sam išao na sve veće i veće turnire. Malo po malo, i stigao sam do najvećih natjecanja – kaže Dražen kojeg je svugdje pratila cijela obitelj.
Početkom svibnja 2013. godine otišao je na Europsko prvenstvo u Vilniusu, gdje je nastupio u Master konkurenciji obarača do 70 kilograma težine. Obaranje desnom rukom odvelo ga je do zlatne medalje, a ljevica mu je trasirala put do finala u kojem ga je porazio Eduard Boldirev iz Rusije.
Četiri mjeseca kasnije na red je stiglo Svjetsko prvenstvo poljskom gradu zvanom Gdynia. Ljevica ga je još jednom odvela do finala, a tamo ga je opet čekao ruski šampion. Međutim, ovoga je puta Boldirev mogao samo čestitati boljem od sebe, što će reći da je Draženu u svom debitantskom nastupu osvojio naslov svjetskog prvaka.
U to doba su i članovi njegove obitelji zagazili u natjecateljski dio svijeta obaranja ruke. Kako sama kaže, Blaženka nije mogla samo sjediti i gledati sport koji ju je maksimalno zaintrigirao, vukla ju je želja za natjecanjem. Marko i Mihaela su, pak, bili fascinirani svojim supertatom.
– Sjećam se da smo ga pratili na turnir u Dugom Selu. Tada sam bio klinac i meni je to bio vrh svega. Gledao sam svog tatu kako osvaja prvo mjesto i osjećao sam se fantastično. Odmah sam se zagrijao za obaranje ruke, ali on mi u prve dvije-tri godine nije dao da previše treniram, iz straha da se ne ozlijedim.
Pamtim i da sam 2011. godine bio presretan kada sam prvi put pobijedio mamu, ha, ha… – objašnjava Marko koji se lani u Bukureštu okitio naslovom europskog prvaka za juniore do 80 kilograma na lijevu ruku, dok mu je desnica donijela broncu.
Zapravo, 2016. godina bila je sjajna za ovu iznimnu obitelj. Dražen je potvrdio zlata u Master konkurenciji obarača do 70 kilograma na svjetskoj i europskoj razini, Marko je među juniorima pokazao da bi vrlo brzo mogao nadmašiti tatu, a Mihaela je također potvrdila ogroman potencijal na međunarodnoj sceni, osvojivši četvrto mjesto među juniorkama.
Uz to, lani se na Prvenstvu Hrvatske kompletna obitelj pozlatila u seniorskoj konkurenciji, s time da je u jedinstvenoj kategoriji žena Blaženka u finalu na lijevu ruku pobijedila Mihaelu, a ona joj se revanširala kada je na red došlo obaranje desnicama. Kćerka je do ovogodišnjeg državnog prvenstva istesala ljevicu, pa se prije pet mjeseci kući vratila sa dva zlatna odličja.
– Isprobala sam sve sportove u Križevcima, ali nisam se pronašla ni u jednom. Kada sam prije pet godina vidjela da u obaranju ruke ima i žena, znala sam da je to sport za mene. Na prvom turniru sam osvojila dvije zlatne medalje, i tako sam krenula – tumači Mihaela za novilist.hr
Da kojim slučajem živi u Americi, obitelj Kögl vjerojatno bi mogla sasvim solidno zarađivati od obaranja ruke. No, i ovako ostavljaju dojam sretnih i zadovoljnih ljudi. Zajedno treniraju i odlaze na natjecanja, a pored čvrstih obiteljskih veza, dodatno ih spaja i neizmjerna zajednička strast prema sportu koji ih ispunjava.
novilist.hr
foto: prigorski.hr/fah/Facebook