Đakovačko-osječki nadbiskup metropolit Đuro Hranić u svojoj ovogodišnjoj uskrsnoj poruci poručio je da je darivanje organa čin posebne ljubavi prema bližnjemu i znak nade za druge ljude.
“Doniranje organa ne umanjuje dostojanstvo ljudskog tijela, nego ga potvrđuje kao sredstvo velikodušne ljubavi. Naše tijelo i nakon našega života može postati znakom nade za druge ljude”, rekao je Hranić.
Dodao je kako je Isusovo uskrsnuće Isusovo darivanje, na križu do smrti, za čovjeka.
Nadbiskup Hranić ističe kako život koji smo primili nije naše vlasništvo, nego povjereni nam dar, da je kršćanin pozvan živjeti ne zatvoren u sebe, nego otvoren drugome, osobito onome koji trpi.
Podsjetio je da se u našim bolnicama, većinom skriveno našim očima, vode tihe i teške borbe za život, te da su ta mjesta postala mjestom ljudskih očekivanja i često mjestom posljednje nade u spas života.
Tako čak mnoga djeca, mladi i odrasli, pogođeni teškim bolestima, nastavio je, čekaju presađivanje nekog organa kao posljednju nadu za svoj život.
“U ozračju uskrsne vjere, koja nas uči da je naš život Božji dar, htio bih pred sve nas staviti jedan sasvim osobit izazov, koji duboko dotiče samu bît našega kršćanskog života i poziva. Riječ je o darivanju vlastitih organa kao činu posebne ljubavi prema bližnjemu”, rekao je nadbiskup.
Podsjetio je na stav i riječi bivšeg pape Ivana Pavla II. da darivanje organa spada među djela dobrote i suosjećanja, koja podupiru autentičnu kulturu života kako bi ponudila mogućnost zdravlja, pa i života, bolesnicima lišenim nade.
“U svojim je govorima sv. Ivan Pavao II. snažno je naglašavao da je grijeh zakopati u zemlju ono što može spasiti život drugome čovjeku. Darivanje organa za vjernike je tako izraz solidarnosti i kršćanske ljubavi prema trpećem bližnjemu, a ujedno i suobličenje Kristu, raspetom i uskrslom”, naglasio je u uskrsnoj pastirskoj poruci Hranić.
Poručio je da svetkovina Uskrsa potiče da se ne bojimo zapodjenuti razgovor i o toj temi, te produbiti spoznaje kako bi se čovjek odlučio na taj korak.