Tema ovogodišnjeg “Renesansnog festivala” u Koprivnici je tortura. Istovremeno, to nikako nije slučajno: tortura je zadnjih dvadesetak godina u svijetu, a na repu ovog trenda, i u Hrvatskoj pravi trend i brend. Kada negdje stoje četiri kamena ruševine nekog feudalnog zamka, uređenog za turiste, možete biti sigurni da će u nekom dvorištu, na bedemu ili već negdje biti sklepane klade, stol za rastezanje i drugi miloblagi instrumenti napravljeni po starim grafikama, izloženi za zabavu turistima. Veoma su popularni, malo tko se vrati sa izleta bez poneke fotke svoje cure, odnosno dečka u ‘berlini’, krletki za potapanje ili na prokrustovoj postelji. Muzeji torture, redovito bez ijednog originalnog artefakta, bolje su posjećeni od umjetničkih galerija krcatih originalima. Tortura, ukratko trend je i privlačna zabava sve popularnijeg medievalističkog turizma. I naravno, nezaobilazna na festivalima i sajmovima tipa našeg ‘Renesansnog’. No što je realna, povijesna pozadina ovog trenda?
U stvarnosti tortura je kao pravosudna poluga lišena svake romantike, te zabave. Provodila se u većini europskih zemalja kroz stoljeća sve do prosvjetiteljskog doba kada se pomalo ukida, negdje prije, negdje kasnije. Torturu zakon propisuje, odnosno odobrava u dva osnovna slučaja: kao oblik kazne, odnosno otežavanje već ionako teške (na primjer smrtne) kazne dodatnim nanošenjem boli, te kao dio istražnog postupka, odnosno navođenje okrivljenika na priznanje. Iako se u većini slučajeva postupak torture odlikovao maštovitošću i nadmetanjem u okrutnostima, ipak su vjerojatni šampioni u ovom području Talijani: oni su konačno stvorili renesansu, obogatili svijet najvećim brojem djela kulturne baštine, pa neka i na ovom području prednjače. Nekom se milanskom vojvodi pripisuje takozvana ‘četrdesetdnevnica’, odnosno postupak ubijanja osuđenika kroz četrdesetdnevno mučenje, tijekom kojega nipošto ne smije prerano podleći. Zato su, pored dana torture, bili predviđeni i dani njegovanja i oporavljanja osuđenika, za dalje mučenje.
U Hrvatskoj, u zakonicima se spominje mučenje, kao dopušteno istražno sredstvo, već u srednjem vijeku, ali samo u nekim općinama. Tako na primjer, Vinodolski zakonik iz 13. stoljeća mučenje ne spominje, dok Vrbnički, sto godina mlađi, spominje. Također, nalaze se i podaci o kažnjavanju lakših prestupnika sramoćenjem, takozvanom ‘berlinom’ (nešto slično kao klade). U okolici Buzeta sačuvan je sudski ‘sramotni’ stup iz 18. stoljeća, a jedan drugi, ‘pranger’, nalazi se u Vinici.
Uobičajeno, te posebno okrutno, prakticiralo se mučenje kod osumnjičenih ‘vještica’. Ovdje, naime, nije bilo dovoljno ishoditi priznanje osumnjičene, nego joj u usta staviti još barem dvije-tri drugarice u kolu vještica. Tako, iako je i mučenje, germanskom pedantnošću bilo propisano vrstom, vremenom, težinom i dozvoljenim brojem ponavljanja ciklusa, to nije vrijedilo za vještice. Njima pomaže đavo da podnesu uobičajene muke, pa treba malo zategnuti. U svojoj kampanji za opreznost pri istražnim postupcima, savjetnik i osobni liječnik Marije Terezije, Gerard van Swieten, navodi drastične primjere: jednoj su osumnjičenoj ‘vještici’ u Beču, prilikom rastezanja iščupali ruku! Križevčanku Magdalenu Logomer mučili su da iz nje iznude priznanje na sva četiri stupnja muka (od lakšeg do najtežeg): dok je dozvoljen broj ponavljanja muka iznosio tri ciklusa, ona ih je morala podnijeti dvadeset.
Upravo pod utjecajem van Switenovog racionalnog i opreznog pristupa, Marija Terezija donosi odluku i 22. ožujka 1776., izdaje nalog da se u potpunom ukida tortura iz svih pravosudnih postupaka, kako istražnih, tako izvršnih. Iznimka ostaju oblici javnih sramoćenja i javnih batinanja teških prekršitelja. Zanimljivo je da su upravo hrvatski sudovi kraljičinu odredbu dočekali ‘na stražnjim nogama’, pa se u listopadu iste godine sastaje Križevačka županija, te upućuje Kraljevskom vijeću podnesak kojim traži da se ova odluka privremeno ne primjenjuje u Kraljevstvu. Iz ovog podneska doznajemo neke zanimljive podatke: na primjer, da visokorođeni podanici (plemići i velikaši) ionako već rođenjem imaju imunitet, te tortura pogađa samo niže staleže (što je valjda manja šteta?!), i tako dalje. Sličnim se pismima Kraljevskom vijeću obraćaju i Zagrebačka, te Varaždinska županija. Ova potonja bila je posebno žestoka u obrani prava na torturu. Tako nakon opisa nekih situacija iz sudske prakse zaključuju: ‘Kako je u takvim i sličnim slučajevima tortura nužno potrebno i neizbježno sredstvo za saznavanje istine i donošenje presude, u ovom se kraju najponiznije nadamo da će naši sudovi moći i dalje primjenjivati zakonski kriminalni postupak.’ Čini se da su hrvatski sudovi nekako voljeli torturu.
Naravno da Kraljica nije svoju odluku povukla, niti na opetovane intervencije hrvatskih županija, te ju 27. siječnja 1777., pismom Kraljevskom vijeću potvrđuje, te mu stavlja na teret da se potpuno i do kraja odluka provede i u ‘buntovnim’ županijama.
Zdenko Balog/prigorski.hr