Na današnji dan prije 64 godine umrla je Marija Jurić Zagorka; prva profesionalna novinarka i najčitanija hrvatska književnica

29. studenoga 2021. Autor: prigorski.hr Vremeplov Na današnji dan prije 64 godine umrla je Marija Jurić Zagorka; prva profesionalna novinarka i najčitanija hrvatska književnica

Foto: Dragan Vicković/Wikipedia


Marija Jurić Zagorka Bila je prva profesionalna novinarka i najčitanija hrvatska književnica. Jedno je vrijeme uređivala novine Obzor. Pokrenula je i uređivala Ženski list, prvi hrvatski časopis za žene, i Hrvaticu. Borila se protiv društvene diskriminacije, mađarizacije i germanizacije te za prava žena.

Potpora u književnosti i novinarskom radu bio joj je Josip Juraj Strossmayer, koji je nagovara na pisanje romana. Pisala je romane namijenjene široj publici u kojima isprepliće ljubavne priče s elementima nacionalne povijesti. Neka su njezina prozna djela dramatizirana i ekranizirana.

O životu Marije Jurić, mnogo je toga bilo nepoznato, čak i datum rođenja. Dosad se najčešće spominjao 1. siječnja 1873. godine, no uvidom u matične knjige u Hrvatskomu državnom arhivu ustanovljeno je da je rođena 2. ožujka 1873. godine, u selu Negovec kraj Vrbovca, u imućnoj obitelji od majke Josipe Domin (*Samobor, 12. ožujka 1844. – †bolnica Vrapče, 16. prosinca 1923.),] i oca Ivana Jurića (*Stari Pavljani kraj Bjelovara, 16. studenoga 1843. – †Lužnica, 13. listopada 1919.).

Iako dobrog imovnog stanja, obitelj u kojoj je bilo četvero djece [dvojica braće i sestra Dragica (1879.–1896.)], živjela je, kako to sama Zagorka svjedoči, prilično nesretno. Djetinjstvo je provela u Hrvatskomu zagorju, gdje je njezin otac posjedovao imanje Golubovec (kod Lobora) i upravljao imanjem Šanjugovo, u vlasništvu baruna Geze Raucha.

Marija je odrasla na selu i djetinjstvo je provela u toj zagorsko-gospoštijskoj sredini. Pučku je školu, u kojoj se isticala inteligencijom i nadarenošću, polazila u Varaždinu i Zagrebu. Otac je planirao Mariju poslati na studij u Švicarsku, ali se tomu usprotivila majka. Nakon šest godina školovanja u zagrebačkomu Samostanu sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog, Zagorka odlazi iz Zagreba. Konačno će se u Zagreb vratiti tek nakon sedam godina, te je tu doživjela duboku starost i umrla 29. studenoga 1957. godine.

Listopada 1896. godine izlazi prvi Zagorkin članak, objelodanjen u Obzoru. Članak je bio odraz rodoljubnog i društvenog revolta pod nazivom Egy Percz (Jedan časak). Nakon toga članka na preporuku biskupa Josipa Jurja Strossmayera ulazi u redakciju Obzora kao referentica za mađarsko-hrvatsku politiku, daju joj posebnu sobu, da je nitko od posjetitelja ne bi vidio, jer je žena. Mogla je pisati što je htjela, ali anonimno. Zagorku ova diskriminacija ljuti i vrijeđa, ali ju ne iznenađuje.

Time započinje svoj uspon u novinarskoj karijeri. Do tog mjesta nije došla lako. Ravnateljsko vijeće se protivilo, jer su govorili da će ugled Obzora pasti ako publika sazna da “tamo radi neka žena”. Strossmayer se tad pokazao iskrenim kršćaninom i pravim pionirom borbe za ženska prava. Marija Jurić primljena je na njegov nalog kao politička suradnica i referentica mađarsko-hrvatske politike.

Zagorka se cijeloga života žestoko borila dokazati kako ona jest netko. Izvještavala je o političkim zbivanjima, iz Sabora, bila dopisnica iz Budimpešte i Beča. Aktivno je sudjelovala u političkim borbama, bila glasna i oštra protivnica mađarizacije i germanizacije. Za vrijeme utamničenja dvojice urednika Obzora 1896. godine sama je uređivala list pokazavši zadivljujuću energiju i inteligenciju. Potaknula je i uređivala prvi list u Hrvatskoj namijenjen isključivo ženama, i tako nazvan – Ženski list od 1925. do 1938. godine, zatim Hrvaticu. Unatoč tome stalno je bila izložena podsmijehu i poniženju.

Neko vrijeme je bila urednica Obzora. Surađivala je i u Vijencu i u sarajevskoj Nadi. Počinje pisati romane koji su predstavljali društveni i nacionalni prosvjed. Prvi roman joj je Roblje (1899.), koji je zaslugom Strossmayera izlazio u Obzoru.

Međutim, u književnosti se javlja još crticom Pod sljemenom koja je izlazila u Bršljanu 1886. godine. Pravu čitateljsku afirmaciju stječe ciklusom romana Grička vještica (Male Novine, 1912. – 1914.). Kao rezultat autoričina prihvaćanja Strossmayerova prijedloga u razdoblju od 1912. do 1953. godine napisala je i objavila dvadesetak romana. Neuklopljiva u književno-stilističku matricu vremena u kojima su se pojavljivala, Zagorkina djela nisu pratile ozbiljne književne kritike. U isto vrijeme čitatelji su s nestrpljenjem očekivali nove nastavke romana koji su izlazili u Malim Novinama, Jutarnjem listu, Obzoru, Ženskom listu, Hrvatskom dnevniku i Hrvatici. Također na nagovor samog Strossmayera počinje pisati povijesne romane i drame.

Piše komedije, romane, jednočinke i satire, tim daje značaj razvoju hrvatske dramske književnosti. Njezino scensko djelo je komedija Jalnuševčani (1917.) koja svoje tematsko izvorište crpi jednako iz hrvatske književne tradicije, kao i iz hrvatke zbilje ondašnjeg vremena. Nije lako odgovoriti na pitanje koliko je Zagorka napisala romana. Međutim, smatra se da je napisala oko trideset i pet, od kojih neki nisu dovršeni.

Kod čitateljstva, pak, Zagorka je bila veoma popularna. Možda baš zbog toga nisu joj bile sklone neke tadašnje književne veličine, primjerice Gjalski, koji je njezina književna ostvarenja nazivao šundliteraturom za kravarice. A zamjerke je nalazio i njezinu novinarskom radu. Kritika je nije cijenila, a čak ni sama Zagorka nije baš pohvalno mislila o svojoj literaturi. Tek u novije vrijeme može se govoriti o primjerenijoj pozornosti koja se daje njezinu djelu. Možda je svijest o Zagorkinoj vrijednosti ponajbolje izrazio književnik Pavao Pavličić koji u knjizi Rukoljub: pisma slavnim ženama (1995.) kaže:

“Vi ste uranili u svemu, i možda bi tek ovo bilo pravo vrijeme za vas; a mi smo tek danas svjesni koliko nam je potrebno ono što ste nam vi mogli dati.”

Pokopana je na Mirogoju u arkadama zaslužnih građana, 4. prosinca 1957. godine.

Izvor: wikipedia